"Nakon utakanja u čašu, pustite da pivo kratko odstoji, kako bi došlo do potpune interakcije između ugljičnog dioksida u njemu i vanjskoga zraka. Za svaki slučaj, da biste to pospješili, zavrtite čašu lagano nekoliko puta. (...) Uzmite mali gutljaj piva, tako da vam u ustima ostane i malo zraka; provaljajte pivo preko cijelog jezika kako biste mu osjetili okus, a onda, prije gutanja, izbacite taj zrak iz usta izdisanjem kroz nos, da biste uz osnovni okus ispravno doživjeli i onaj posljedični..." ("Vodič kroz belgijska piva", str 26., edicija "Petit Futé", nakladnik Neocity, Bruxelles, 2005)
"Ma, nek ti mater tako pije pivo!" - rekao sam, zaklopio netom kupljenu knjižicu, pa od gazde gostionice "Le Chat Moin" (u prijevodu "Mačak - redovnik"!) u Enghienu / Edingenu naručio Leffe Blonde, da krenem od nečeg poznatog, a i uspostavim čim prije, je li, što potpuniju interakciju između svoga pivoljupstva i Belgije kao takve. Naime, ako kojim slučajem niste čuli, ja jako volim pivo, a Belgija je početkom 20. stoljeća imala gotovo 3.000 (slovima - tri tisuće!!!) pivovara, da bi do danas spala tek na tričavih 150, u kojima se proizvodi i puni - pih! - petstotinjak različitih vrsta piva. Usporedbe radi, ako ni to ne znate, Belgija je površinom velika otprilike kao polovica Hrvatske...
- Ne služimo Leffe - odgovorio je gazda hladno na engleskom ala "Allo, allo", - ali imamo nešto slično, samo puno bolje, jedno novo pivo, valonsko, tu iz okolice... - Da, apsolutno, naravno, dapače! - uzvratio sam ugrizavši se za jezik: Leffe je flamansko pivo, a ja sam sad u Valoniji, s druge strane željezničke pruge koja označava "meku granicu" u ovoj kraljevini koju poznavatelji političkih prilika zovu "Balkanom bez oružja", a iskusniji Zapadni Balkanci - najzapadnijom zemljom Balkana...
Gazda mi je ponosno donio i natočio Abbaye de Forest - Blonde, pivo jantarne boje, napravljeno u Sillyju po staroj benediktinskoj recepturi. Budući da je gazda ostao uz stol, dvaput sam zakrenuo čašu, uzeo mali gutljaj, mućkao ga po ustima, ispuhnuo zrak kroz nos, progutao pivo, sve po PS-u, pa krenuo mmmmmmakati, ala "Allo, allo" u ogledalu: Tre bjen, tre bjen, kel bo buke, tre bo... Čim se zadovoljni gostioničar povukao za šank, rekao sam tiho Ivani Sajko: "Bemti, šta je teško, ima u njemu barem osam gradi!". Vraga, na etiketi je pisalo da ih je samo šest i pol, baš kao i u Leffe Blondeu. Nisam tad još ni slutio što me sve čeka... Kolegicu Ivanu i mene u Belgiju je na mjesec dana pozvala flamanska književna organizacija Het Beschrijf, e da bismo tamo u miru božjem lijepo pisali svoje nove dojmljive uratke. Smjestili su nas u selo Vollezele, u predivnu ladanjsku vilu Hellebosch, okruženu šumom, voćnjacima, livadama i - kišom.
Trinaest dana ta je kiša padala bez prestanka, a preostalih petnaest s prestancima. Kratkim. Osim prvih poglavlja novog romana, ja sam tamo morao pisati dvije kolumne za "Spektar" i dvije za "Otvoreno more", te voditi nekovrsni pivopijski dnevnik. Uvjeti za pisanje bili su naizgled idealni - golemo imanje kojim po mokroj travi trčkaraju zečevi, konji, krave i psi; kuharica koja svakog radnog dana u sedam navečer, u golemom salonu i uz zapaljene svijeće, servira lokalne specijalitete; plus automobil, dva bicikla i adsl-veza na internet... No, nakon desetak dana, neprestana je kiša učinila svoje: depresija i nekreativnost poprimile su epohalne razmjere, tolike da mi se nije dalo ni kušati piva, kamoli voditi bilješke o njima.
Zahvaljujući nadljudskim naporima, međutim, nešto je ipak ostalo zabilježeno. Duvel, diljem svijeta najpoznatije belgijsko "specijalno" pivo, popio sam uz ručak kod naše Ines Sabalić, u njenom briselskom stanu na Saint Josseu, kvartu gdje živi stotinjak različitih nacija. Jeli smo, ko doma, šnicele pofrigane na tavi, pire krumpir i zelenu salatu - božji blagoslov nakon nekoliko seoskih dana preživljenih na šparogama, složencima od povrća i neslanom lešanom lososu! Duvel je, dakle, slatkasto-gorkasto pivo bijele i trajne pjene, s dugim voćnim aftertasteom u kojemu se teško odlučiti prevladava li više naranča ili jabuka. Ima respektabilnih 8,5 posto alkohola i ne bih ga nikome preporučio konzumirati bez jela. Ime mu znači "vrag" na jednom flamanskom narječju, a dobio ga je 1923. od prvoga kušača, nekog pekara iz Breendoncka, kojemu je uzvik "Duvel!!!" bio jedini komentar nakon prvog otpijenog gutljaja...
Imena begijskih piva priča su za sebe: mnoga se zovu prema imenima sela, pivovara ili samostana u kojima se proizvode, ali lijep ih je broj plod pivarske ili pivopijske onomastičke mašte, manje ili više utemeljene u stvarnosti. Mort Subite (Trenutna smrt!) vjerojatno je najpoznatiji brand u društvu koje čine još i Guillotine, Delirium Tremens (ima ružičaste slonove na etiketi!) Satan i tko zna kakvo sve nazivlje. Trenutnu smrt nisam probao u istoimenoj taverni, omiljenom otpočivalištu pisaca i novinara u centru Bruxellesa, nego u "Greenwichu" blizu Burze, kavani gdje je rado zalazio i Rene Magritte, a još radije, sve do danas, šahisti oba spola, svih generacija i svake rase. Navratili su ovamo i Karpov i Kasparov, kad su pohodili Bruxelles, pa eto, rekoh, da uđem i ja kad sam već tu...
U "Greenwichu" nema muzike s razglasa, šahovske su ploče od papira, da se ne remeti tišina, a cijelu ogromnu secesijsku dvoranu pod kontrolom drži gospođa koju sam smatrao Arapkinjom, ili eventualno Turkinjom, sve do trenutka kad je čula da Ivana i ja komuniciramo među sobom na hrvatskom, a s njom na engleskom, pa zavapila: "Šta je ovo došlo, Jugosloveni postaše Englezi!?"... Mort Subite ne djeluje baš tako trenutno kako bi se moglo zaključiti iz imena. Mort Permanente možda bi bio bolji izbor za taj isprva osvježavajući "kriek" (to je naziv za sva piva s dodatkom voća, najčešće višnje) jer - proljev je trajao tri dana, sasvim prispodobiv onoj kiši s prestancima. Kratkim. Belgijanci su mi tvrdili da to ne može biti od piva i pitali me jesam li možda pio vodu iz špine. Priznao sam da jesam, ali samo nekoliko gutljaja, kad me spopao kašalj u kupaonici, a oni su se zadovoljno nasmiješili.
Znaju oni da to ne može biti od piva, Belgijanci su to, i pamte drevni poučak opata Arnolda: pivo pij, ne vodu! Kako god bilo, "kriekove" više nisam ni kušao (ajde, dobro, osim crne Duchesse de Bourgogne, priznajem) niti ispuštao, a vodu iz boce koristio sam otad i za brijanje. Bogme, i pio sam je, naročito nakon Grimbergena, guje u njedrima: sve fino, baš neobično, na nepcu i u nosu osjetio sam čak i dašak (anis?) neke naše travarice, a kad sam pitao mlađahnoga konobara koliko to čudo ima alkohola (donio mi ga je već natočenog u čašu, što ne spada u bolje običaje kad su flaširana piva posrijedi) rekao je da mora provjeriti na bočici. Vratio se iz kafea i kazao - deset. Nemoguće! Ovo da ima deset gradi? Ma nema šanse! Popio sam do dna, platio i otišao, revoltiran balavčevom bahatošću. Golemi glavni ulaz u briselsku Gare Centrale nekako sam potom i pronašao, ali peron broj šest, eh... Puno ime tog piva glasi Grimbergen Optimo Bruno, a slogan bi mu trebao biti: "Ako piješ - ne hodaj!"
