Ako netko među Liderovim čitateljima ima veze u Bruxellesu, evo molbe. Malo je kasno, ali bilo bi jako dobro ako bi se mogao isposlovati strog nadzor, bar do ulaska Hrvatske u punopravno članstvo EU. I, po mogućnosti, da se produlji još koju godinu nakon 2013.Ma nije riječ o Poglavlju 23. i pravosuđu! Tu će Hrvatska sa svojim štreberskim vlastodršcima možda postići napredak. Riječ je o dokumentu COM 614 iz 2010. koji je Europska komisija uputila Europskom parlamentu. Naziva se ‘An Integrated Industrial Policy for the Globalisation Era...'. Bit je njegove poruke da ‘Europa treba industriju'.
Vladajuća politička garnitura teška se srca pomirila s time da bi Hrvatskoj trebala vladavina prava. Ali to da nam treba industrija i da njezin razvoj treba kvalitetno osmišljavati i upravljati njime s državne razine - to je previše. Zato bi Europa, da stvarno hoće pomoći, trebala Hrvatskoj uvesti dodatan nadzor.
Jurčićeva industrija Katastrofa koja se zbiva u grčkoj nacionalnoj ekonomiji mora biti upozorenje hrvatskim kreatorima ekonomske politike koliko je opasno oslanjati se na vanjsko zaduživanje i (turističke) usluge. Zbog zanemarene industrije Grčka se najmanje jedno desetljeće neće izvući iz gliba. Možda je hrvatski vanjski dug umjereniji od grčkog, a banke sigurnije. Ali uništavanje industrije, koje se nastavlja, jamči grčki scenarij za koju godinu. U drugom broju časopisa Perspektive, koji izdaje Zagrebačka inicijativa potpomognuta Zakladom Konrada Adenauera, objavljen je i članak Ljube Jurčića ‘Industrija bez industrijske politike: što se dešava kad instrumenti zamijene ciljeve'. Šteta je što se Jurčić posljednjih godina nije koncentrirao samo na razradu svojih prijedloga ekonomske politike, nužne Hrvatskoj. U naznakama koje daje pokazuje vrlo veliku kvalitetu i talent mnogo veći od onog koji ga prati kao političara.Jurčić vrlo precizno definira: ‘Umjesto oslonca na proizvodnju, štednju, investicije i izvoz, što su oznake tipičnog modela privređivanja, tijekom devedesetih razvio se takav model koji se oslanja na trgovinu, zaduživanje, potrošnju i uvoz.'
U zaključnom dijelu članka iznosi i prijedloge od kojih bi neoliberalni ekonomisti mogli dobiti teške napadaje alergije. Autor poručuje: ‘Komparativne prednosti u uvjetima globalizacije mogu se steći obrazovanjem, suvremenim tehnologijama i organizacijom države s jasnim ciljevima što, kako i za koga proizvoditi u idućih pedesetak godina. To je sadržaj industrijske politike koju Hrvatska još nema.'
Teško je i zamisliti što bi premijerka Kosor (koja je ne tako davno izjavila da oni u Vladi planiraju najviše dva tjedna unaprijed) ili njezina desna ruka, ministar gospodarstva Popijač na to rekli. O tome kako bi djelovali, prema svemu sudeći, još je teže zaključivati...E, sad, ako na ovim prostorima nesuđeni premijer Ljubo Jurčić i nije neki autoritet, možda je bolja taktika reći onu čudesnu prijetnju: ‘Europska unija to traži od nas.' Još kad bi upalilo da industrijska politika bude pod nadzorom - možda bi za Hrvatsku bilo nade.
Zašto Vandoren neće Bilo bi jako korisno da veleposlanik EU Paul Vandoren svakih desetak dana okupi Vladine savjetnike (ima li ih još?), ministre i premijerku i onda im čita ulomak iz onog dokumenta s početka kolumne. Pa tako Vandoren počne čitati, a slušatelji uglas ponavljati: ‘Jedno od četiri radna mjesta u privatnom sektoru EU u prerađivačkoj je industriji, a najmanje jedno od četiri radna mjesta u uslužnom sektoru izravno je vezano uz industriju. Otprilike 80 posto svih poslova istraživanja i razvoja u privatnom sektoru također je vezano uz industriju... Najvažnije je povećati produktivnost u prerađivačkoj industriji i povezanim uslugama kako bi se ubrzalo oživljavanje gospodarstva, povećao broj radnih mjesta, obnovile vitalnost i održivost gospodarstva EU te očuvao naš socijalni model. Amen!'
Nažalost, to se neće dogoditi. Čelnici Europske unije šalju signale onima koji su odgovorni i znaju čitati i razmišljati. Ali neće Nijemci, Francuzi, Britanci ili Austrijanci siliti Hrvatsku da ojača svoju industriju pa da onda ona počne konkurirati njihovim proizvođačima. Koliko god bi to za sposobnost 28. članice EU da dugoročno kupuje zapadne proizvode i zadužuje se u zapadnim bankama bilo korisno - ipak prevladava logika ‘iskoristi ih dok možeš'. Kao što se ‘dala iskoristiti' Grčka.
