Borba za emociju na književnoj i kazališnoj sceni traje oduvijek. Trivijalni žanrovi kojima je prema mišljenju „pravih" autora koji pišu „prave"tekstove mjesto svugdje drugdje nego na sceni ili u knjigama su ono što publika voli. Razlika između prave umjetnosti koja se ne konzumira i one ne toliko prave za kojom publika žudi ostaje velika. A da taj problem nije novina govori nam i predstava Karolina Nojber. Zanimljiva činjenica koja će nam ipak ukazati na veliku pozornost usmjerenu na „običnu" komediju je ta da su glumci komedije kroz epohe bili profesionalci dok je ona druga strana, „ozbiljna" strana najčešće bila amaterska.
Ozbiljna drama koju zagovara Karolina Nojber u ovoj drami na trenutke izgara. Karolina kao velika zagovarateljica kazališta ozbiljne i prave umjetnosti u trenucima djeluje totalitaristički. Sve ostalo nije dovoljno vrijedno i nije zaslužilo postojati. Iako se u povijesti na njezin rad gleda kao na malu renesansu kazališta i iako je nakon svoje smrti, kako to obično biva, postala poznata i njezine su ideje zaživjele, u predstavi pod adaptacijom i režijom Miloša Jagodića postaju pomalo nedovoljno jasne. Vrlo dobar tekst Nebojše Romčevića u nekim se trenucima čini odigran previše patetično. Od samoga početka će nas Karolina (Biljana Đurović) uvjeravati kako živi za promjenu, za novo doba kazališta - novi, klasicistički koncept koji će razumom raščlaniti dramu na njezine dijelove, propisati što se i kako smije kako bi tekst bio u skladu s normom. Problem kojega uočavamo je slab angažman glumice. Njezina strast raste s vremenom i jasne su nam poruke koje šalje, ali u nekim se trenucima čini kako je sve što izgovara tek zato što to uloga traži. S druge strane, kolege na pozornici vrlo dobro rade svoj posao tako svakako treba istaknuti Natašu Petrović i Milutina Veškovića kao dvoje odličnih glumaca koji će se fantastično snaći i u prvim ulogama (ozbiljnih glumaca) kao i u ulogama hansvurst komedije.
Drugi problem ove predstave predstavljaju zatamnjenja između pojedinih dijelova - to nisu poznati Lodgeovi kratki spojevi kojima je svrha praznina kojom se dopunjuju puni dijelovi izrečeni prije ili kasnije, već samo praznina. Izmjena elemenata pozornice nije toliko drastična da je svako malo bilo potrebno raditi oštre rezove koji smetaju i ruše sklad cijele predstave. Dobra priča biva ispričana fragmentarno - ne doživljavamo povezanost radnje (bez obzira na upozorenje kako je prošlo nekoliko godina) već se svi dijelovi cijepaju u manje kojima pokušavamo pronaći vezu sa prošlim dijelovima tijekom cijele predstave. Osim toga, nejasna podjela prostora na pozornici često gledatelja dovodi u zabludu. Nema velike izmjene scene, no čini se kako ni to nije potrebno, već samo naznaka prostora. Dobrom tekstu nisu potrebna ogromne kulise kako bi bio dobro izveden.
Unatoč nekoliko manje savršenih elemenata, priču koju su ispričali glumci vrlo lako možemo odrediti kao dvostruku tragediju. Aktualnost je prepoznatljiva od samoga početka. Ono površno, vulgarno i najprizemnije uvijek vrlo lakše pronalazi put do ljudskoga interesa od onoga što je malo značenjski dublje i možda emotivno i umjetnički na višem stupnju. Ista se borba vodi i danas -„lagane" stvari koje vrište sa ekrana i plijene pozornost potiskuju sve ono što bismo definirali umjetnošću ili „težim". Ne radi se svakako samo o televiziji, već o svim ostalim oblicima umjetnosti koja prolazi put do nas kroz labirinte ne čak više ni trivijalnih djela, već niže od toga. Instant-zvijezde koje se guraju tjesnacima medijskoga prostora kako bi se na neki način afirmirale kroz niske i ispodprosječne pokušaje zavađanja publike.
Druga tragedija je tragedija same glavne junakinje. Karolina je žrtvovala cijeli svoj život za kazalište dajući mu sve. U nekim se dijelovima predstave tako čini kao prava antička tragična junakinja koja samo sudbini duguje svu svoju tugu i žalost, neuspjeh sa kazalištem i onime što želi provesti, neuspjeh u bračnom, ljubavničkom životu. Tragedija jedna junakinje tako prerasta individualno i postaje univerzalna. Tragedija sviju nas.
Karolina Nojber svoju je borbu protiv niske, hansvurst komedije povela na prvi pogled poput vjerskoga fanatika. S jedne strane iz osvete ocu, s druge sa željom mijenjanja svijeta koji će zasigurno biti bolji ako i kazalište bude bolje. Za svoje je ideje bila ismijana da bi je smrt dočekala kao jadnu i siromašnu jer velike umjetnosti nema bez velikoga bola. Izmjene na planu umjetnosti koje se sinusoidalnim pomacima stalno vraćaju na ono prošlo dovele su Karolinu u stanje osjećanja kako je ono što je bilo puno prije više vrijedno, kako je tradicija tu da bi se slijedila, a ne zatrpavala neozbiljnim glumatanjem (iako profesionalnih) glumaca koji će sami za svoj nastup mamiti pljesak. Njezin se uspjeh kasnije oblikovao kroz prihvaćanje njezinih ideja, ali njezina borba nikada nije prestala, već traje i danas.
