U socijalistička vremena mladi su označavani kao uzdanica, naša budućnost. Nosila se drugu Titu Štafeta, priređivani sportski sletovi, još je moja generacija(gimnazija 1964.1968) išla na radne akcije, putovalo se zemljom da bi je se više voljelo, uglavnom se vjerovalo u sretniju i ljepšu budućnost, mada je, naravno, bilo skeptika i unutar mladih pa se znalo dogoditi da učenici manje, ali studenti više, pokažu i zube vlastima.
Nadam se da će mladi, kojih se ovaj poduži članak najviše tiče, naći strpljenja pročitati ga, jer nije sve SMS poruka i kratke vijesti s Interneta. To su informacije a ovo ovdje je ipak nešto drugo, malo za razmišljanje.
Već nekoliko tjedana i sam razmišljam koja društvena snaga može Hrvatsku izvući iz gliba u koji smo zapali, razmišljam i o mladima(mladeži) Virovitice jučer i danas. Ili, mogu li mladi biti ti koji će nas spasiti ako se održimo na niti o kojoj visimo, kao banane, što bi rekao aktualni predsjednik hrvatske vlade? Do jučer idemo dalje, a sada bi, odjednom, mogli i pasti - dolje!
Da se razumijemo, odavno su me prestale zanimati stranke i sve što napišem, pišem s pozicije nezavisnog novinara, kao vanstranačka osoba, daleko od bilo koje stranke iako ne mogu zatajiti blage, male simpatije za ideje tzv. ljevice, posebno ideju socijalne pravde. Simpatije mogu biti i veće kada se shvati da kapitalizam nije idealan sustav, da je ranjiv, (krize, krize!) i da Marxove ideje, kako god to zvučalo heretički, nisu pokopane za svagda. Ali i tzv. ljevica kao i vladajuća stranka, potrošili su sve svoje kredite, vojska i policija su načelno depolitizirani i imaju drugu ustavnu funkciju nego da politički vode hrvatsko društvo. Radnici drhture nad svojim radnim mjestima i najmanje im je do prednjačenja u borbi, sindikati su društvo simpatičnih pričalica u ime radnika i pokoji organizirani štrajk je znak da postoje, hrvatska inteligencija je apolitična, izranjavana, podijeljena na «crvene», liberale i «crne», Crkva osim povremenih ukora vlasti zadržava se u okvirima svoje zadaće, branitelji gledaju zadržati svoj status.
I što onda reći za mlade u Hrvatskoj, posebice u Virovitici?
Razgovarao sam s nekoliko studenata, zaposlenih u restoranima, trafici, kasinu i s još ponekim. Iznenadio sam se čuvši riječi koje zamalo svi ponavljaju: «Umorni smo, baš umorni! Spava nam se, nemamo snage ni za što..!»
Dobro, i to je neki znak - ima tu i izlazaka, koji «party», tulumarenja, putovanja i naravno ljubakanja kao u sva dobra i sva loša vremena. Najčešće, kažu, umara ih posao koji rade, male plaće, loše vijesti i - osjećaj da nemaju budućnost. Odnosno, imaju je, ali je ne vide nimalo ružičastom. I vrlo zanimljivo - tu i tamo postoji zapitanost nisu li upravo mladi (mladež, a misli se na učenike, studente i mlade zaposlenike) ti koji bi trebali glasno reći - STOP, TAKO VIŠE NE MOŽE! Vidim najavu protesta vezano za državnu maturu, ali taj je protest, koji može biti opravdan, daleko od ključnih pitanja hrvatskog društva i države. Svi su zamalo suglasni da ne mogu više ni slušati ni gledati roditelje u besparici, u vječitoj trci s kreditima i kreditnim karticama, kažu da im je pomalo dosta i svijeta zabave i iluzija - na koncertima, u sapunicama, filmovima, Internetu, igricama, kockanju, kartanju... Što i zašto učiti, zašto se mučiti studirajući kada vidimo kako se struka, znanje sve manje cijeni, a profitiraju loptačke, manekenske, voditeljske ili plesne i ine zvijezde i zvjezdice.
Ako se tome doda jesensko-zimska učmalost u provincijskom gradiću gdje mlade prate obavezne prodike o dopuštenom i nedopuštenom, gdje su mladi tema tračanja starijih, gdje neki moraju raditi dan i noć jer je obitelj tko zna zašto, osiromašila, slika je još pesimističnija. Ima i onih mladih koji su pošteđeni svake ozbiljnije djelatnosti i daleko su od odgovornosti koju bi trebali preuzeti, jednostavno uživaju u sjeni moćnih tatica i mamica, ubijajući se od - dosade! I da se onda traži odušak u alkoholu, drogi, promiskuitetu, snatrenju o nekom boljem životu, razumljivo je, boljem životu koji je «negdje drugdje», samo ne u - Virovitici, može se razumjeti, ali ne i opravdati. Bijeg je to od ove svakodnevice koja je sve više konkretno i «astralno teška», koju nije moguće shvatiti i prihvatiti, bijeg od grada koji bilježi nevjerojatan odljev pameti, desetljećima. Bijeg je to od, kako kažu, «ukletog grada», koji zaostaje, koji je neka vrsta hrvatskog slijepog crijeva. Nekada poznato prometno čvorište postalo je slijepa ulica, grad kojeg zaobilaze svi važniji prometni pravci. Pa već u Bjelovaru, Koprivnici, Varaždinu, da o nekim jadranskim gradovima, pa na kraju i o Osijeku i Zagrebu ne govorimo., čini se da je bolje, da se gradi i radi više nego ovdje, da Virovitica ima neku crtu jala, zluradosti, nekog povlačenja u kuće i stanove koje graniči s mazohizmom. I glasuje se uporno za one koji desetljeće i više vrlo malo grade, koji ne otvaraju dovoljan broj radnih mjesta, koji su nas dotjerali dotle da smo županija s najmanjim prosječnim dohotkom u Hrvatskoj!!
A da o zabavnom i kulturnom životu ne razglabamo! Jer osim nekoliko mjesta uobičajene zabave,(kafić-disco s ili bez glazbe, pića, kasino, očijukanja, dosadna brbljanja, možda u boljem slučaju aerobik) ovaj grad ne nudi mladima ni najobičniju kino dvoranu, gdje bi se u slučaju kiše i hladnog vremena oni bez toplog gnijezda smjestili u zadnje redove i - ljubakali! Pogotovo, kada je film dosadan!
Moja generacija, s malo novca u džepu, ali s optimizma, preplavila bi navečer korzo, šetalo se, mjerkalo žensko i muško, dogovarale proslave rođendana - žurke, najspretniji i najzaljubljeniji bi završavali u Gradskom parku, nedjeljom dopodne išlo se na stadion DIP-a (danas stadion Tvina), navijalo se za naše rukometašice koje su bile jedno vrijeme pojam u tadašnjoj Jugoslaviji, za rukometaše... U starom hotelu, poslije u novom, plesalo se do ranih jutarnjih sati, u vrtnoj restauraciji tada Doma JNA zabavljalo se ljeti uz glazbu, zimi igrao stolni tenis i šah...Bilo je manje automobila i televizora, ali više druženja, solidarnosti i, možda griješim, iskrenih ljubavi, bez interesa i računica. Gimnazija je otvorila vrata za plesne zabave,(sastav «Bezimeni!!), razredi su organizirali priredbe po načelu «pokaži što znaš».Maturalne zabave i ekskurzije bile su događaj mjeseca, ako ne i godine.
Danas DomOružanih snaga zjapi prazan i neiskorišten, nitko od poduzetnika ne usudi se ući u projekt koji u vrijeme pada kupovne moći jednostavno ne može isplatiti sam sebe, hotel je uglavnom zatvoren, vojarna tek poprima neku crtu privlačnosti, ali ipak lokacijski malo postrani. U dvije kino dvorane prikazivani su filmovi i kino «Zvijezda» bilo je prepuno, ona druga dvorana rjeđe... Gradsko kazalište i Gradski bazen, a posebno Gradska knjižnica i čitaonica spašavaju danas obraz Virovitice. Tu je, na sreću i niz manifestacija za Rokovo, ali zašto ne neka vrsta Rokova cijele godine?!!! Reći ćete, o tempora, o mores ( nova vremena, novi običaji), ali kino-centri i pored videoteka, nicali su u svijetu kao gljive poslije kiše, organiziraju se balovi, masovno se bavi sportom i rekreacijom, nalaze načini da se izađe iz kuća i stanova.
Ali, poanta je u tome da se osim zabave misli svojom glavom, da se kaže kako mladi žele i imaju pravo na budućnost, kako ih ne zanima strančarenje nego opći interes i blagostanje Hrvatske i grada Virovitice, pa onda naravno, i vlastiti uspjeh. I da budu korektiv starijima koji su se zaboravili, koji u većini jedno pričaju, drugo misle, treće rade. Na kraju, opet je riječ o moralu, o novim radnim mjestima - ali ne samo u stranim trgovačkim lancima nego u proizvodnji i preradi pšenice, kukuruza, paprike, duhana, grožđa, višanja, jabuka, lješnjaka, ljekovitog bilja, ponajviše obradi drveta i proizvodnji namještaja, organiziranju da crpimo ono što nam plodna crnica, šume i ribnjaci donose. Riječ je o tome da se u Hrvatskoj na rubu, okrene novi list i kaže: NE, NEĆEMO TAKO (siromašno, mafijaški, malograđanski, netolerantno) , hoćemo da jedna od sigurno najljepših zemalja Evrope i svijeta bude zemlja blagostanja i zemlja u kojoj mladi ostaju, gradeći je za sebe i svoje potomke. Danas čujem i gledam na TV da je kardinal Bozanić služio misu u pokrajini Baden Wuertenberg u Njemačkoj u kojoj živi radi čak 100 000 Hrvata! Zašto se ne vraćaju?
Mladi trebaju reći - hoćemo ostati ovdje, hoćemo graditi Hrvatsku i ovaj ukleti grad, koji takvim ne može vječno ostati.
Kao nestranačka osoba stoga ću pozdraviti i u vrijeme proklamirane štednje - klizalište sred Virovitice! Sjećam se, živeći u Beču, kako sam u blizini stana i moje knjižare posjećivao prostor ispred Gradska vijećnica (Rathaus) ispred koje je svake zime postavljano klizalište koje je bilo - blagodat za oči, a mladima pa i starijima, blagodat za noge, ruke i uši!
Jer, štedjeti (stezati remen!!!) sada trebaju svi građani, a zadužili su nas do grla ODREĐENI POLITIČARI I BANKARI S IMENOM I PREZIMENOM, slabi ekonomisti i još neki «patrioti», prije svega EGOISTI, kupujući i prodajući sve što se kupiti i prodati moglo, a najviše gledajući svoje kolekcije kućica, apartmana, satova, jahti... Oni koji su stvorili skupi državni aparat - od uprave do diplomacije i vojske i policije - oni koji su prodali «zlatne koke» Hrvatske kao što su INA i «Pliva», oni koji su otvorili vrata mafiji itd. oni su ODGOVORNI! I dobro se kaže, neka oni prvo stegnu remen, a onda ćemo i mi ostali, koji ni luk jeli ni luk mirisali!
Za nadati se je da će mladi osim o maturi i mjestima u domovima progovoriti i o tome. Jer, mi smo, kao generacija na odlasku, a oni, bili umorni ili ne, tek dolaze.
Vjerovati treba da su u stanju spasiti što se spasiti dade. A to se može i ako budu odlučni nositelji ideja slobode, pravde, poštenja, čestitosti, radišnosti, kulture...
Mladi Hrvatske i Virovitice, imate riječ! Valja se zabavljati, no pored zabave vi ste ti koji možete potaći radikalne društvene promjene. Samo će se vama vjerovati jer ste većinom s idealima u glavi i srcu, kao i svaka nova generacija. Samo vi možete glasno i jasno reći DOSTA i dovesti nas do Hrvatske kao zemlje BLAGOSTANJA. TOLERANCIJE I SLOBODNO MISLEĆIH LJUDI!
MLADI HRVATSKE I VIROVITICE, PA BILI I UMORNI, IMATE RIJEČ!
