Šok-terapija danas Dramatično smanjenje proračuna, javni sektor mora i otkazima pratiti stanje u realnom sektoru, zatvaranje granica uvozu robe slabe kvalitete, poticanje izvoza svim sredstvima... Nakon što je Kukuriku koalicija pobijedila na parlamentarnim izborima, gotovo nije bilo političkoga komentara u kojemu nije stajao savjet: ‘Nova Vlada treba najbolnije poteze povući u prvoj godini mandata.' Kako to obično biva, iza floskule nije bilo dubljeg promišljanja kakva bi to šok-terapija trebala biti i kakve bi posljedice mogla imati.
U četvrtome mjesecu vladavine Milanovićeva kabineta moglo bi se reći da baš nije sigurno da se primjenjuje šok-terapija. Poduzetnici i menadžeri jedinstveni su u ocjeni da umjesto šok-terapije osjećaju šok bez terapije. Od šokova tu su rekordna nezaposlenost, službeni povratak u recesiju, pad izvoza i rast uvoza, propadanje kupaca u kanalu B2B, rast troškova poslovanja... Koga nisu pokosila dosadašnja poskupljenja naftnih derivata, vrlo će mu vjerojatno poslovne glave doći najavljeno poskupljenje električne energije.
Neka boli jače, ali kraće Nije da Vlada ne pokušava s terapijom. Očuvala je kreditni rejting zemlje, a tako i cijenu zaduživanja i za korporativni sektor. Dogovoreno je s guvernerom Rohatinskim da će se za poboljšanje platne bilance (jako širok pojam koji ostavlja mnogo manevarskog prostora) osloboditi osam milijardi kuna. Prvi potpredsjednik Čačić najavljuje skorašnju objavu natječaja za projekte energetske učinkovitosti. A ministar financija Linić ovaj tjedan odlazi na dvotjedno mamljenje američkih investitora da upišu hrvatske državne obveznice (ako uspije, može se očekivati da njegovim stopama krenu visokozaduženi domaći veliki poduzetnici).
Nažalost, čini se da terapija za koju se Vladin konzilij odlučio nije primjerena težini stanja ‘bolesnika'. Bit će velika šteta ako hrvatski poslovni organizam pretrpi bolne šokove, a bez rezultata. Ako već boli, objašnjavaju poduzetnici i menadžeri, bolje da boli jače, ali kraće.
Kukuriku vlada propustila je primijeniti šok-terapiju. Priznajem, treba biti oprezan s tim izrazom jer se u ekonomskoj teoriji šok-terapija veže uz neoliberalne recepte s početka devedesetih u tranzicijskim zemljama. A odnosila se na šokiranje do tada socijalističkih ekonomija brzom liberalizacijom cijena, brzom privatizacijom i oslobađanjem tokova kapitala. Rezultati nisu bili osobiti.
Šok-terapija u 2012. ipak bi se trebala razlikovati od izvorne, koju je zagovarala fridmanovska Čikaška škola. Danas je riječ o dramatičnom smanjenju državnog proračuna, izbacivanju iz javnog sektora jednako toliko ljudi koliko ih ostane bez posla u realnome, šoku zatvaranja granica prekomjernom uvozu robe slabe kvalitete, poticanju izvoza svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima...
Gospodarstvo ne stoji. Nažalost... Uz najbolje želje da ministri uspiju u nakanama, treba primijetiti da se nakon stotinu dana nije povela nikakva javna rasprava o tome jesu li mjere primjerene trenutku ili bi ih trebalo promijeniti, dopuniti... Opasnost se krije u naizgled slabim ocjenama. Iz Banskih dvora često se može čuti ocjena: ‘Gospodarstvo stoji, moramo ga pokrenuti.' Mjere koje Vlada provodi možda jesu primjerene takvoj dijagnozi. Nažalost, ona nije točna. Gospodarstvo ne stoji! Ako se već uz medicinsku retorika rabi i transportna, onda valja reći da gospodarstvo ide unatrag. Pa ga prije pokretanja prema naprijed treba zaustaviti od odlaska nizbrdo.
Zadnji dokaz za to jest izvješće Ekonomskog instituta Zagreb, čiji indeks prognoze kretanja BDP-a upućuje da će prvi kvartal završiti u crvenome. A bit će to drugi zaredom, što i u tehničkom smislu znači povratak u recesiju, iz koje mnoga unutrašnja nišna tržišta posljednje četiri godine nisu ni izašla.
Možda samo treba biti strpljiv. Vlada ima kapacitet kakav ima. Ministrima, koji se ipak ne moraju brinuti gdje će skupiti plaće za svoje službenike i koji ne moraju donositi teške odluke o otpuštanju nekoliko stotina zaposlenih koje svaki dan susreću na hodnicima svog ministarstva (lakše je odlučivati o guranju u stečaj tamo nekih ljudi u industrijskom dijelu grada), pola godine nije predugo razdoblje. Nažalost, poduzetnici diljem Hrvatske, ne govorim tu o prevarantima i ‘žmuklerima', nego o poštenim stvarateljima dodane vrijednosti, teško će izdržati bez odgovarajuće šok-terapije (koja neće pogoditi ponajprije njih).
Dakle, šok-terapija da, ali primjerena trenutku i dobro razrađena. Zadnja šok-terapije primijenila se ujesen 1993., kad je Valentićeva vlada u dva mjeseca srušila hiperinflaciju, ali i fiksirala tečaj i otvorila vrata uvoznoj ovisnosti. Zato je sad potrebna kontrašok-terapija.
