I.
«Sada je svemu kraj, i riječi kao da su suvišne. No one to nisu nikada. Opet, po tko zna koji put, svi zajedno stojimo pred zadnjom i jedinom neumitnošću. Ti su mladići iz središta života pali u nešto što sada samo oni znaju. Mi ostajemo ovdje, da patimo tužimo, krivimo sami sebe i izvlačimo krive zaključke. Jer pred četiri mlada izgubljena života što drugo zaključiti nego da valja djecu na sve moguće načine pokušati udaljiti od moguće pogibije, i da se u tim pokušajima valja laćati svih sredstava? No, nije tako. Život živi sama sebe i njegove su tajne mudrije od naših muka.
Valja pokušati biti smiren i istodobno vjerovati u život. Valja podnijeti, jer u tome izbora nema. Valja dopustiti jer to je jedini način da se životu udovolji. Mladost zna svoje zahtjeve, i ne bi pristala ni na što drugo. Izgleda da jednostavno nema načina izbjeći rizike života koje smo sami željeli. Nakon svega, valja nam štovati tugu roditelja, tugu duboku kao svijet, i do srži pojmiti naizgled trivijalnu očiglednost: tragičnost ljudsku.
Mladiće nisam poznavao, ili sasvim površno. Stoga se i ne mogu prisjećati svakog ponaosob. No tragična brojka uvećava, nitko ne zna zašto, ljude smo gubili u ratu, sada ih gubimo po tim idiotskim i nesigurnim cestama, cio je grad i cijelu zemlju snašla nesreća i ja se, štovani sugrađani, s tim u koštac uhvatiti nikako ne mogu. Moje je pero jalovo pred tolikom tugom. (…)
(…) Na umu imam roditelje unesrećenih. Uvijek valja s najucviljenijima suosjećati – njihova bol je onkraj razumskog i stoga najteža. Valja biti uz njih, s njima, pomoći najljudskijim načinom: prisutnošću, dodirom, šutnjom. Manje su važni svi ostali oblici žalovanja, jer će pokleknuti pred vremenom: vršnjaci će svoj čvor tuge nositi duboko unutra, kao razlog za borbu protiv svijeta, u šutnji, grču i prihvaćanju, stariji će se dječaka sjećati po osobinama i sjaju mladosti, djevojke će ih s sjećati samo njima znanim skrovištima. Vremenom, to će sjećanje prerasti u oplemenjeni simbol, u žar uspomene, u tišini samotničkih misli. No, roditeljima valja pružiti ruke. Na svaki način pokušati ublažiti njihovo Nemanje.
Da odemo bez riječi? Ili da pokušamo promisliti kako spriječiti buduće nesreće? Ali kakao spriječiti mladost u njezinoj nezainteresiranoj istini, istini koja ni sama za se ne pita? Da im zabranimo voziti? Da sagradimo bolje ceste? (…)
(…) Nije mi namjera očajavati. Pokušao sam samo ispuniti mučnu dužnost, spomenuti nešto što nikako nisam želio, i ispratiti sugrađane dostojnom riječju. Ispraćaj pišem već treći put. Uvijek ista nemoć, uvijek isti strah: hoćeš li smoći plemenite riječi, hoćeš li trenutak osvijetliti bar zrakom čovječnosti? I uvijek ista želja: nikad više, nikad».
Ove je riječi 13. ožujka 1992. godine pod naslovom Četiri mladića u Virovitičkom listu u svojoj kolumni Obzor napisao novinar Boris Pavelić. Povod je bila teška prometna nesreća u kojoj su u petak, 6. ožujka 1992. godine, poginula četiri maturanata. Dogodilo se to u Ulici Stjepana Radića u Virovitici oko 23 sata kada je došlo do izravnog sudara osobnog automobila marke Ford taunus i teretnog vozila bosansko-hercegovačkih tablica. Tri mladića preminulo je na mjestu nesreće, a četvrti u bolnici.
Bila je to najteža prometna nesreća na virovitičkim cestama.
II.
Prije točno godinu dana na sjednici Skupštine Virovitičko-podravske županije hadezov vijećnik Stjepan Mikolčić, danas pomoćnik ministra poljoprivrede i šumarstva, na aktualnom je satu dobrano naribao policiju zato što je radila svoj posao! Taj je vijećnik, nekad i župan Virovitičko-podravske županije, smatrao da su plavi dečki glavni krivci što je Virovitičko-podravska županija u samom vrhu po broju alkoholiziranih vozača. () Podatke je objavio visokotiražni specijalizirani automobilski časopis, urednik se pobrinuo da se ime našeg grada nađe na naslovnici, a marketing službi baš je to bilo cool pa je su za radijsku i tv reklamu iskoristili upravo taj podatak.
Nacija je doznala da se ovdje u pitomoj Podravini pune pije pa onda još tako nakresan sjeda i za volan.
Virovitičani najveći pijanci u državi? Ajte, molim vas.
Ne pijemo mi tako puno, kazao je otprilike vijećnik, nego policija prerevno kontrolira vozače i tendenciozno provodi represivne mjere pa se stvara lažni dojam.
No, jednom drugom vijećniku, haesesovacu Zvonku Lukši u kritiziranju policije za skupštinskom govornicom nije bilo premca. Na gotovo svakoj sjednici priupitao bi on nešto njih, a najviše mu je smetalo što organi reda čuče negdje na cesti kraj njegove gostionice u Vukosavljevici i bace lizaljku njegovim veselim gostima.
I drugi su znali tu i tamo javno uputiti strijelce policiji. Poglavito kada ih je lupilo po džepu i kada više nisu bili toliko moćni da skidaju skupe kazne.
Danas kada nas crne statistike po broju poginulih i ozlijeđenih u prometnim nesrećama dižu u negativne visine mnogi pitaju što to radi naša policija, zašto ne kontrolira mlade vozače, zašto ih ne zaustavlja, provjerava, legitimira, alkotestira… Danas ih preklinju da makar i formalno stanu na cestu kada se mladi velikim automobilima i još većim brzinama vraćaju s ludih zabava.
III.
«Možda je imala plemenitu ideju. Svakako je htjela da pomislimo kako primjećuje, brine, izražava sućut i razumijevanje za ljude pogođene tragedijom. I usputno se promovira. Iskoristila je situaciju kako bi se njeno ime našlo u vijestima. Potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranka Kosor u nedjelju je poslala priopćenje kojim je najavila kako će na sljedećoj Koordinaciji za društvene djelatnosti i ljudska prava staviti na dnevni red raspravu o poduzimanju svih mogućih mjera za povećanje sigurnosti u prometu. Priopćenjem je pojašnjeno kako se potpredsjednica Kosor odlučila na to potaknuta nizom tragičnih prometnih nesreća u kojima stradavaju mlade osobe, a primjer toga je i teška prometna nesreća kod Virovitice u kojoj je poginulo četvero mladih. Baš lijepo od nje iako s one strane granice dobrog ukusa. Želi raspravu o poduzimanju svih mogućih mjera. To je pravi izraz, ono što treba ovoj zemlji. Sve moguće mjere, na svim mogućim sastancima, u svim mogućim institucijama, u svim mogućim vijestima, na stranicama svih mogućih novina. Tako se osvaja popularnost. Ozbiljni bi se prvo bacili na posao. Obradili, a potom obavještavali javnost. Ministrica se javila znajući da će njena najava nečega biti povezana s viješću o teškoj nesreći. Zna da joj je to dovoljno. Zna da će mnogi reći kako ona stvarno brine. Zna da će vremenom svi zaboraviti zašto uopće misle da je brižna i da je nitko neće pitati za rezultate. Što jest bitno za političare, stvoriti dojam da su sveprisutni u rješavanju problema. Osim što je ponekad nužno, makar pristojnosti radi, odustati od samoreklame». (Boris Vlašić, Jutarnji list,1.lipnja 2004.)
IV.
«U noći na nedjelju četvero mladih poginulo je strašnoj prometnoj nesreći kod Virovitice. Neiskustvo vozačice spominje se kao jedan od mogućih uzroka tragedije. Istoga dana vladajući su počeli pozivati na hitne promjene Zakona o sigurnosti prometa, na akcije. Lani, dok su bili oproba, mnogi od njih su bili protiv zakonskih prijedloga da se mladim vozačima postave i neko uvjeti – o snazi vozila, o pratnji iskusnog vozača, o privremenoj zabrani vožnje noću i vikendom… Ni tada vladajući nisu bili bolji jer su, zbog kalkuliranja i razmišljanja što će vozači reći ako postrože zakon uoči izbora. Odustali od izmjena». (Mladen Jambrović, Vjesnik, 2.lipnja 2004.)
V.
Jedan je naš sugrađanin dan nakon tragedije je zapisao: Prošle noći nisu izgubile samo obitelji Crnković, Peula , Grubić i Božo. Izgubili smo svi.
