Ne mogu se točno sjetiti kako je došlo da je Kristina odložila kist kojim me šminkala, ljutito pogledala kroz prozor i uzviknula: „Pa što je tim ženama u Hrvatskoj? Zašto mi dolaze s potrebom da me impresioniraju? Zašto nastoje dokazati da su i one veliki stručnjaci umjesto da se otvore, kažu što ih muči, da im ja lijepo pomognem pa da svi budemo sretni i zadovoljni!" Kimnula sam s puno razumijevanja i ponovno zatvorila oči. Kristina je sjajna visažistica, vidimo se nekoliko puta godišnje kad mi je potrebna njena pomoć da u određenim situacijama zablistam. Mlada je, poletna, veliki stručnjak u svom poslu. Nakon dužeg školovanja u Parizu vratila se u Zagreb pa radi za veliku, naravno, francusku kuću. „Zašto kod nas svi misle da moraju biti u svemu stručnjaci? Zašto nisu spremni zatražiti savjet jer sami ne znaju? Pa nije to nikakva sramota! Ne znam ni ja sve što te žene rade i umiju!", nastavila je Kristina, bijesna. „One misle da moraju znati sve o kremama, rumenilima i sjenilima baš kao i ja! Pa one rade druge stvari, a ja sam se školovala da im pomognem"!
Znam, znam. Sličnu sam pojavu neprimjerenog i zapravo nedopustivog ponašanja i ja uočila. Danas se velik broj žena ponaša kao da moraju biti svemoguće i kao da je traženje pomoći i savjeta znak slabosti, a oduvijek se upravo to smatralo znakom mudrosti i snage. Kao da baš svi sve moraju sami znati, a o vještini traženja i primanja savjeta pojma nemaju. Pa onda ni ne umiju iskoristiti stručnjaka pored sebe i napredovati! Užas!
Slično mi priča i Ivana, vrsna frizerka kojoj prepuštam da me definira bojom i frizurom. Ja tada obično drijemam, puna povjerenja u njenu stručnost. Rezultat je uvijek puno bolji nego što sam mogla sama zamisliti. Ali to je ok - jer: ona je stručnjak, a ja klijent!
„Ima žena koje si ne daju pomoći", kaže mi Ivana. Pazite: ne daju si pomoći! Jer misle da moraju sve same, a kad su to zaključile vjerojatno više ni same ne znaju! I onda hodaju kroz život tegleći sve same, misleći da mora tako. Hej! Stanite malo! Ne može to tako! A i nije dobro! Ni za vas ni za vašu okolinu! Prestanite gluniti žrtvu! Saberite se. Sad je pravi čas za obraćenje, niste sami! Došašće je vrijeme pripreme za primanje objave, za širenje duše da primi dar i da osnažena krene dalje. Vrijeme je to za obrate, nove početke. Ali: prije toga treba osjetiti što više ne želite i ne možete. I - pazite, ovo je važno - morate se odvažiti i svoju odluku priopćiti bližnjima u obitelji i na poslu. Ako ste stariji, sve vam je jasno jer ste slično prošli i sami nebrojeno puta. Mučite se, vučete, brinete i kad ste već napukli, kažete. „Pa ne mogu više! Dosta! Sad ćete vi to činiti. Od danas!" A onda bi vas vaši ukućani pogledali pogledom koji u slobodnom prijevodu kaže: čemu tolika frka, prestani glumiiti patnicu, samo si trebala reći, pa sama si tako htjela. Pomisle to djeca i bolja polovica. A vi se nađete u čudu i pomislite „pa da!".
I onda više ne dopuštate da vam se stvari skupljaju i da pucate nego podijelite zadatke mirnim glasom koji ne trpi prigovor. Naglasak je naravno na rječci SAMO. SAMO: prestaneš pušiti, piti, prekomjereno jesti, kažeš to šefu, priznaš kolegici - kao da je to tako lako! Poslije- naravno - jest! Ali prije toga slijedi muka, pa odluka, pa skupljanje odvažnosti i traženje odlučnosti sa spremnošću na rizik i jasno podvučenom crtom ispod koje se ne može! Molim vas: nemojte propustiti priliku i došašće provesti u grozničavoj hitnji s osjećajem da ništa ne stižete. I da baš vi morate sve sami jer inače nitko neće. To nije istina. Istina je da je došašće blagoslovljeno vrijeme godine u kojem morate doći u ravnotežu davanja i primanja. Istina je da morate naučiti potražiti vlastito središte, naći i održavati mir. Sakrijte se tu i tamo u neku kapelicu i upijte ljubav i radost. Sjetite se da baš vi kreirate ozračje u vašoj obitelji. Podijelite zadatke mirno, pribrana duha. I onda jaaaako otvorite oči, uši i ruke, jer će vas vaši ukućani početi darivati.
Darovi možda neće biti oni koje vi priželjkujete, ali bit će najviše što oni mogu dati. Sami si molim darujte za početak ovog došašća desetpostotno usporenje! Pa ćete početi bolje primjećivati i više primati! Jer kad zastanete primjerice u vrevi kuhinje sa smiješkom i ljubavlju u očima te kuhačom u ruci i naprosto se pet sekundi ne mičete, vječnost će sići i podragati vas po kosi. Bit ćete obasjani, dijete će vas milo pogledati i nježno se u vas privinuti, suprug će vas - a da ni sam ne zna zašto - zagrliti i vi ćete shvatiti da ste središte života i da vam nitko ništa ne može kad zastanete, zatražite pomoć i spremno je - objeručke i zahvalno - primite! Krenite u avanturu primanja! Zastanite! Sretno!
Članak je objavljen u kolumni Umijeće življenja u Zimskom Glorija IN Specijalu u studenom 2010, br.7
Anika Rešetar je Virovitičanka, rođena 1962. godine. Završila je studij Njemačkoj jezika i književnosti i Komparativne književnosti u Zagrebu. Kao novinar radila je na Radio 101 i na Katoličkom radiju, a kao profesorica njemačkog jezika u Centru za odgoj i obrazovanje u kulturi do 1999. godine te u Zagrebačkoj školi za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu od 2005. do danas. Predavala je Metodiku pismenog prevođenja na Odsjeku za Germanistiku filozofskog fakulteta u Zagrebu. Radila je kao cange manager i konzultant u Večernjem listu od 2003. do 2005. godine. Konferencijski je prevoditelj, položila je ispit pred Komisijom EU za prevođenje u institucijama EU. Trenutno je predsjednik Hrvatskog društva konferencijskih prevoditelja. Prevela je 8 knjiga i veliki broj stručnih članaka. U lipnju ove godine, iz sreijala Umijeće življenja Glorije IN, objavili smo njen članak Ne bacaj.
