Danas sam postala siromašna.
Siromašnija za osmijehe, ne mislim nikad na ono materijalno, meni je bitno ono duševno, ono što mene određuje i po čemu sam posebnija od drugih. Meni je to zaista bitno. Nisam romantičar, ne zaluđujem se idejama i snovima, ne planiram budućnost unaprijed, ponekad i deteologiziram. Ja živim dan po dan, ostvarujem ciljeve koji me vesele, uzimam ponuđeno od strane života tolikom silinom i brzinom da ni Život sam ne osjeti da nešto gubi.
Danas se nešto promijenilo.
Otrčala sam iza zaklona crnog platna kazališne scene vlastita života, podigla zidove i bodljikave žice oko osjećaja da ih netko opet ne otrgne od mene, zatvorila vrata za sobom i odlučila odbaciti zvonki smijeh...zbog njega. Nisam mislila da ću biti tako slaba. Nisam mislila da ću odustati od života i da će samo duboke bore na mom licu odavati mjesto gdje se nekad nalazio osmijeh.
Zaista sam bila posebna. Svi su voljeli moj osmijeh, uključujući i njega. Sad kad njega nema, ne vidim razloga smijehu. Smijeh bi bio puno gori od suza koje ni ne osjetim dok klize niz lice, koje padaju prema zemlji, stapajući se s njom, vodeći ljubav s prašinom, postajući deturpirana masa pred mojim očima...Zamaskirati osjećaje ne želim, nisam od onih licemjera koju pokušavaju sakriti vlastito lice pred namještenim maskama na licima drugih. Jedan osmijeh zapečatio je rastanak.
Prekrila sam uši da ne čujem smijeh prevaranata života, zatvorila oči da ne vidim ljepotu osmijeha na usnama onih koji vole, ugušila otkucaje srca da ne osjete toplinu iskrena osjećaja...Iako traje trenutak, ne želim da itko više zapamti moj osmijeh, da se sjeća mog veselja i sreće, pružene ljubavi – osim njega. Njemu će on trajati vječno. Bili smo slični poput dvije kapi vode, samo različitih odraza – moj osmijeh zapečaćen je na njemu i ostaje samo njemu u naslijeđe.
Ako se ikada poželi vratiti, dočekat će ga osmijeh - na mjestu gdje su nekad postojale duboke bore.
