U ovim ludim vremenima, kada svi o svemu i svakome imamo mišljenje i volimo ga dijeliti u javnom prostoru najčešće u obliku kritike, dobar je osjećaj taj javni prostor iskoristiti za nekoga pohvaliti, o nekome nešto lijepo reći. Kroz prizmu osobnog rada i iskustva, a uoči obilježavanja njihovog dana na nacionalnoj razini, sa zahvalnošću i poštovanjem, imam potrebu nešto reći o njima i njihovom značaju u društvu. To su naši udomitelji! Ljudi o kojima se ne zna i ne govori dovoljno, a izuzetno su važna i snažna karika u lancu smještajnih kapaciteta jedne zajednice, ali i općenito u sustavu socijalne skrbi. Znate, to nisu „oni koji drže djecu i starce za novce“.
Oni su ti koji djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi i osobama s invaliditetom / starijim osobama u potrebi, nesposobnim za samostalan život, koji potrebnu skrb ne mogu dobiti u vlastitoj obitelji ili na drugi način, otvaraju vrata svoga doma i svoga srca, nastoje im pružiti i osigurati ono što će njihov život činiti dostojnim čovjeka. Udomitelji su ti pred koje u nedostatku odgovarajućih institucionalnih smještajnih kapaciteta stavljamo prevelike izazove u obliku teško bolesnih i izuzetno zahtjevnih korisnika, za koje se u startu procjenjuje da je ustanova adekvatniji oblik skrbi i na čije ih se stanje najdetaljnije nastoji upozoriti, a oni kažu „Pa dovedite ih, probat ćemo…“
Oni su ti najtiši i najpouzdaniji partneri kada trebamo djelovati sad za sad, ne kad se stvore uvjeti, ne kad kompletiramo dokumentaciju, ne kad pribavimo „još jedan papir“, ne kad damo nepostojeću garanciju da sa korisnikom neće biti nikakvih problema, ne kad se otvori dugo najavljivani centar za ….. u ……, nego sad, sad kad smo korisnika zatekli u takvim uvjetima da je svaki trenutak ostanka u istima ugrožavajući za njegov život i zdravlje, sad kad je korisnik konačno pristao sam sebi pomoći i poboljšati kvalitetu života. E onda udomitelji spašavaju situaciju!
Neupitno je da zaposlenicima u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi koje osiguravaju potrebnu skrb najzahtjevnijim kategorijama pacijenata / korisnika, nije lako u njihovom radu, izloženi su stresnim situacijama, tugama, agresivnom ponašanju onih o kojima su dužni skrbiti se, ali ipak… Svim djelatnicima u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi i najteža smjena ima kraj, idu kući, odmore, u drugu smjenu dolaze kolege… Udomitelj pokriva sve tri smjene, nema kolegu koji će ga zamijeniti, ponekad zbog jednog korisnika ne spava noćima, a dužan je svim korisnicima na smještaju osigurati potrebnu skrb kroz cijeli dan. Smjena udomitelju je započela kada je primio na smještaj prvog korisnika i traje još uvijek. I ta smjena se ne sastoji od osiguranja tri obroka i dva međuobroka te održavanja osobne higijene korisnika.
Život u udomiteljstvu je puno više od toga. To je život korisnika u obitelji. Ne vlastitoj, ali u obitelji. I donosi svu onu dinamiku, odnose, brigu, emocije, izazove u skrbi o članu obitelji u potrebi. Udomitelj je naš odjel palijativne skrbi koji nedostaje, naš odjel za psihijatriju kada je odjel u zdravstvenoj ustanovi prekapacitiran, naš centar za pružanje usluga u zajednici koji u stvarno zamišljenom obliku ili ne postoji ili je također prekapacitiran, naša ustanova socijalne skrbi koja po kategorizaciji korisnika ne postoji u našoj lokalnoj zajednici ili je prekapacitirana ili jednostavno pruža tihi otpor prema zahtjevnoj kategoriji korisnika. Udomitelj je svaka aktivnost prema korisniku usmjerena njegovom uključivanju u život zajednice na ravnopravnoj osnovi.
Možda je udomiteljstvo bilo zamišljeno za dobru i zdravu djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, za slatke i zahvalne bakice koje zbog zuba vremena nisu samostalne u podmirivanju osnovnih potreba i kojima se potrebna skrb ne može pružiti i osigurati u obitelji, za mudre djedove u istoj poziciji, koji frču svoj sjedi brk i pričaju zanimljive priče, no naši udomitelji kvalitetno skrbe o djeci s teškoćama u razvoju, o djeci s problemima u ponašanju, o najzahtjevnijim onkološkim pacijentima u terminalnoj fazi bolesti, o osobama s problemom ovisnosti o alkoholu, o osobama s teškim tjelesnim oštećenjima ili intelektualnim teškoćama, o osobama s težim psihijatrijskim dijagnozama.
Oni nemaju formalno obrazovanje za skrb o najzahtjevnijim i najosjetljivijim skupinama korisnika, ali imaju volju i želju educirati se i pružiti im sve što im je potrebno, na najadekvatniji način. I da, možemo reći, sami su se na to odlučili. Jesu. I hvala im na tome! Jer, oni su ti koji često čuvaju obraz socijalno osjetljive i pravedne države, dajući priliku i onim najzahtjevnijim kategorijama korisnika, ulažući izniman trud i ljubav kako bi pronašli najbolji model suživota s korisnikom; oni su partneri na koje se uvijek može računati; njihovo „Pa dovedite korisnika, probati ćemo“ učvršćuje ponekad klimave noge sustava socijalne skrbi i vraća vjeru stručnjacima koji su dužni zbrinuti korisnika da ono što rade ima smisla i da je i dalje u fokusu njihovog rada čovjek, ne papiri i administracija.
Naravno da su zakoni i propisi tu da se poštuju, ali u dugogodišnjoj praksi u radu s ljudima u potrebi, srela sam puno duša izgubljenih u bespućima zakona, pravilnika, statuta, odluka, kategorizacija, nad kojima sam bespomoćno stajala tražeći članak zakona u koji bi ih mogla „ugurati“ i na taj način doslovce spasiti. Rad sa korisnicima u potrebi smještaja rijetko se može planirati, a češće zahtjeva hitnost. I često u toj hitnosti nema dovoljno dobre dokumentacije koja može pružatelju usluge smještaja približiti stvarno stanje i potrebu korisnika, kao što se to dobije neposrednim kontaktom sa korisnikom i neposrednim uvidom u uvjete u kojima živi. Tu udomitelji čine razliku! Ne propitkuju, ne analiziraju, ne seciraju… dovoljno im je da znaju da imamo čovjeka u potrebi i dovoljno su hrabri i odvažni i najzahtjevnijoj kategoriji korisnika dati priliku za zajednički suživot.
Dragi udomitelji, hvala za sve što činite za naše korisnike! Hvala vam što našu zajednicu činite sigurnijom lukom za zbrinjavanje onih najpotrebitijih! Hvala što i nakon loših iskustava sa određenom kategorijom korisnika, svakom idućem korisniku sa istom dijagnozom dajete priliku, a pojedinca u potrebi stavljate ispred dijagnoze. I sretan vam Nacionalni dan udomitelja! A obzirom da se od hvale ne živi, nadam se da će i vaš rad u skorije vrijeme biti adekvatno plaćen jer vi dajete ono najvrijednije što čovjek može dati: svoju ljubav, svoje vrijeme, svoju privatnost i svoj dom. Za takvu uslugu valja formirati adekvatnu cijenu.
