U subotu u Cugu pjesnička večer "Ako ne možeš izbaviti nas od sna", glavni gost Petar Fehir

Ove subote, 25. svibnja na Roklicerove umjetničke večeri u Caffe bar Cug dolazi hrvatski pjesnik sa švedskom adresom, Petar Fehir. Petar je već bio virovitički gost, točno prije godinu, 26. svibnja 2018. kada je nastupom u Cugu svojim pjesmama i interpretacijom oduševio Roberta Roklicera i svu publiku u popularnom kafiću. Ovako smo prošle godine najavili pjesnika koji je do devedesetih godina prošlog stoljeća živio u Grubišnom Polju gdje se, što se umjetničke crte tiče, bavio i kazalištem - režijom, dramaturgijom i glumom. Ovdje se možete pročitatu  intervju koji je dao našem portalu uoči dolaska u Viroviticu: Hrvatska je imala mnoge fantastične kazališne grupe i rado smo učili jedni od drugih.

Novist u njegovom životu je puno novih pjesama za buduću zbirku "Ako ne možeš izbaviti nas od sna" iz koje nam je, za ovu prigodu, izdvojio tri.

KAKO JE TUŽNO GLEDATI KADA UMIRE KONJ

Doveli ga na čistinu.
Iza gradilišta.
Zavezali užetom za deblo mlade šljive.

Jedan omanji, u kožnom prsluku, s beretkom na glavi, neobrijan.
Drugi u ispranom indigo mantilu.
U čizmama s visokim sarama i cigarom u ustima.

A konj crn.
Kao ugarak.
Kao dimnjačareva četka.
Crnji od natamnije noći u Bilogori.

Obilaze ga.
Tapšu po vratu i slabinama.
Gledaju prema putu.
I onaj drugi pripali cigaru.
Onaj omanji.

Kasno ljetno popodne.
Dan se lijeno vuče niz prašnjavu cestu prema Velikoj Barni.
Devedeset i prva je...

Ptice u niskom letu nadlijeću ribnjak.
Bez naročite želje da se obruše na jato igrajućih bjelica...

Onaj manji izvadi iz torbe dugi nož.
Jagodicom palca počeše nekoliko puta oštricu.
Konj miran.
Gleda i on prema drumu.

Mali povuče duboko zadnji dim i otpljune opušak.
Onaj viši, u mantilu, uhvati vranca za glavu i okrenu je u stranu.
Oštra ivica noža bljesnu.
Prije nego nestane u lijevoj slabini životinje.

Krvnik lagano izvlači nož i briše ga o travu.
Svaku stranu jednom.
Konj samo terpnu.
Trznu jednom nogom.
I osta stajati, gotovo nepomičan.
Mali vrati nož u torbu.
Zapali i drugu.
Prođe lagano rukom konju niz leđa.

Poslije nekoliko časaka nozdrve počinju pulsirati.
Oči se uznemiriše.
Rep poigrava.
Vranac spušta i podiže glavu.
Niz nogu se cijedi krv.
Ljepljiva i topla.

Dvojac se malo udalji.
Pomakne u stranu.
Bez riječi.
Gledaju u krošnju šljive.

Ova godina, izgleda, bit će rodna.

Kažu da je svaka, pred rat, bila rodna.

Sad mu već noge počinju podrhtavati.
I trbuh.
U laganim grčevima.
I oči kao da se već mute.
Kapci se sve rjeđe vraćaju.
Tijelo sve brže pulsira.
Prednje noge klecaju.
Prvo jedna, pa obadvije.
Glava teži tlu.
Kleknu na koljena.
Bez i jednog glasa se izvrnu na stranu.
Uz mladu šljivu.

Čitam poslije u nekim stranim novinama kako jedan bivši kulak opisuje
kako mu je najteže bilo zaklati prvog.

DOMOVINA

Obrazom kao suhozidom zaklanjaš mladicu ulike
ližući ostake bijelog fila na zvoniku
golog apostola
i viriš iz kazamata ranjene kukavice

nije li te stid?

u redeniku ređaš zatrudnjele čahure
I podsmjehom kao ravnjačom
na crni kruh mažeš asvalt

ne sramiš li se?

čeljad ti sluti magle belfasta
a ti pojiš glinenog goluba
na izvoru nevode

dokle ćeš, pitamo se, utirati utvarama put?

pravovjerni obzori poniru dolinom očiju
I vrhom ledenice zašivaju izdužene rane
tvoje prošlosti
i tvoje nemoći

ne mogu te takvu voljeti

SRETAN ČOVJEK

Sreotolikoljudi
Među kojima je bilo toliko mnogo ljudi
Da se s ljudima mogao sretati

Vidio mnogo različitih boja
Toliko obojenog vidio
I mnogim se bojama obojao

Kolikim gradovima prolutao
Koliko bio i koliko lutao
I u koliko samo gradova

I jezika čuo
Koliko riječi izgovorenih
I na koliko samo jezika
Čuo

Lijepih riječi
Od lijepih ljudi
U lijepim gradovima

Koliko se samo snova nasanjao
O snovima snove sanjao
U snovima

Od kada ono odlazio
Da ode