Svaki put kada nas napusti neko lice koje je stvaralo hrvatsku ili svjetsku kulturu, netko koga nismo poznavali, ali nam je iz nekoga razloga – putem svoje pojave ili svojih djela – bio itekako blizak, poznat, drag, moja prijateljica mi napiše: „I on nam ode…“ Danas će mi, kada pročita vijest o odlasku Olge Vujović, vjerojatno stići poruka: „I ona nam ode…“ Samo što Olga nije bio netko dalek. Olga je bila uzor, sjajna sugovornica, osoba koja je znala mnogo, uočavala mnogo, osjećala mnogo i disala u suigri s cjelokupnom kulturom kao da su jedno tijelo.
Doista, na ovaj tužni Dušni dan, na ovaj sivi i košmarni ponedjeljak, rastužila me vijest da nas je napustila Olga. Žao mi je što ove godine nije mogla pogledati Ježevu kućicu ni Ludi svijet braće Marx u kazalištu u koje je tako rado dolazila, što nismo mogle prokomentirati zbivanja na kazališnoj sceni, što nismo mogle proćaskati o književnosti, gradovima, putovanjima, životu…
A onda mi među misli doluta naš prvi susret na FraMaFu festivalu u Virovitici 2017. Sjetim se žene koja je, usred vreve razgovora i veselih susreta razdraganih lica, sama mirno sjedila za stolom i čitala. Sjećam se njezina izraza lica, opasna, stroga i svoje pomisli da je jako ljute površni razgovori i provincija. Srećom pa dojmovi varaju. Bila je među prvim osobama koje bi čestitale na lijepim životnim trenutcima, iako nije imala ni društvene mreže ni pametni telefon. Bila je netko od koga ste mogli učiti, eruditkinja s nekoliko završenih studija (fizičarka s PMF-a, povjesničarka umjetnosti i komparatistica s Filozofskog fakulteta te novinarka s Fakulteta političkih znanosti), netko s kim bi obična travanjska kava četvrtkom usred suhopoljskog parka bila intelektualna poslastica, netko tko je razumio sve ono što bi drugima promaklo, netko tko je imao britak jezik (ponekad oštar poput britve), ali pravedan i jasan, netko tko bi sjeo u vlak i doputovao u Viroviticu samo da bi poslušao neko predavanje u knjižnici, pogledao predstavu u kazalištu ili posjetio izložbu u muzeju.
A s Viroviticom, osim kulture i prijateljstava, kao rođena Zagrepčanka nije dijelila mnogo. Znala je da i novinarstvo i književna kritika moraju biti objektivni i da pretjerana osjećajnost može narušiti vjerodostojnost kritike. Iako uvijek svoja, davala je priliku i mlađima, znala se ispričati kada bi osjetila da je možda njezina tvrdoća pera bila prejako otisnuta. Vjerovala je u kazalište i u mlade ljude, vjerovala je u virovitički potencijal i kulturu našega kraja.
Draga Olga, sačuvat ću uspomenu na Vas onako kako ste najviše uživali: sjedeći u gledalištu s blokićem i olovkom, prateći predstave, promišljajući o njima na svim razinama. A danas – složit će se i glumci – uperit ćemo kazališna svjetla u sjećanje na Vas, uz nekoliko rečenica jedne Vaše kazališne kritike: „Svaki puta kada odlazim u kazalište, nastojim ići bez ikakvih očekivanja. Naravno, to ne uspijevam i nadam se da će ipak biti dobro. Nada me je i ovaj put iznevjerila – bilo je odlično.“
Poznavati Vas, draga Olga, bila je čast i bilo je odlično.