Banner
Sabor u petak o izmjeni Zakona o članarinama u turističkim zajednicama
Demografski plus najveći na Jadranu i sjeveru Hrvatske
Fuchs: Ne razmišlja se o zatvaranju škola i sveučilišta
Umro najstariji stanovnik Irana u dobi od 138 godina
Mogu li prva cjepiva protiv koronavirusa stvoriti imunitet krda? Stručnjaci dvoje
Istraživanje: Do 2050. 4 milijarde ljudi imat će prekomjernu tjelesnu težinu
Krajem listopada ovršeno 247 tisuća potrošača s dugom od 17,4 mlrd kn

  Etika svakodnevnice

U početku bijaše Riječ

  Davor Suhan           24.04.2007.         1634 pogleda
U početku bijaše Riječ

Svijet u kojem živimo ima svoju dugačku povijest; život u njemu jedna je velika drama, prepuna likova koji u svojim raznim ulogama traže smisao postojanja. Neki vjeruju da “u početku bijaše Riječ”...Mudraci kažu da ona jeste od uvijek i zauvijek, i da kotač povijesti treba vratiti na početak, kada na cijelom svijetu nije bilo ništa osim te jedne jedine riječi.

Prije desetak godina naišao sam na jedan tekst koji je nosio naslov: “Šest krajolika ljubavi”. Kasnije sam saznao da se radi o jednom ulomku iz knjige Buđenje duhovnosti u poslovanju – snaga Dharmičkog menadžmenta, autora dr. Jacka Hawleya, kojega smo već imali prilike upoznati na ovom istom mjestu kada sam, u osvrtu na spomenutu knjigu, nastojao približiti njegovu viziju poslovnog svijeta, ili bolje rečeno, filozofiju modernog poslovanja utemeljenog na duhovnim principima pet ljudskih vrijednosti: istine, ljubavi, mira, ispravnog postupanja i nenasilja.

Obzirom da nas u tom dijelu knjige dr. Hawley na jedan suptilno kontemplativan način vodi kroz postupak slojevitog razumijevanja vrline ljubavi, već duže vrijeme razmišljam o tome kako bi bilo dobro istu podijeliti sa čitaocima kolumne Etika svakodnevice. Ono što me pri toj odluci činilo neodlučnim je samo činjenica da je tekst nešto poduži. Na kraju sam ipak taj detalj odlučio zanemariti. Zato već na ovom mjestu završavam sa svojom pričom i prepuštam vas doživljaju koji bi bilo šteta propustiti…jer upravo krećemo na putovanje kroz svijet ljubavi.

“ŠEST KRAJOLIKA LJUBAVI

Majci Terezi dodijeljena je Nobelova nagrada zbog njezine sposobnosti da voli. Akademija je tu nagradu nazvala Nagradom za mir, ali mi svi znamo da je nagrađena zbog svoje neizmjerne sposobnosti da voli sve i svakoga.
U svojim govorima ona to često naziva znanošću ljubavi. To je lijepa metafora prikladna za današnje vrijeme jer prenosi značajnu poruku – da bi ljubavi trebalo posvetiti ozbiljnu pažnju. Siguran sam da ona riječ znanost ne koristi doslovno. Kad bismo ljubav pokušali precizno definirati, učiniti je ponovljivom i mjerljivom, smanjili bismo je i stisnuli po kratkom postupku. Ali, ono što Majka Tereza želi reći je očito: ljubavi moramo posvetiti istu onakvu pažnju kakvu danas posvećujemo i svemu drugome; moramo joj se približiti i postati bolji u njezinoj primjeni, moramo bolje voljeti.
Ali, to je lakše reći nego učiniti. Pokušate li obuhvatiti svu širinu područja koje pokriva ljubav, oživite iskustvo od kojeg vam se zavrti u glavi. Pred širinom svega onog što obuhvaća ljubav, zastaje dah. Kako da ‘upijemo’ to bezgranično, nemjerljivo bogatstvo? Tako da ga podijelimo na niz manjih gutljaja.

Prvo ćemo ljubav razdijeliti na šest dijelova: ljubav kao želja, kao osjećaj, kao djelovanje, kao davanje, kao energija i ljubav kao duh. Nakon toga, poredat ćemo te dijelove jedan do drugoga, stepenasto, u skladu s približnim poimanjem njihovog intenziteta i širine područja koje pokrivaju.

Ljubav kao želja

Nalazimo se na najnižoj stepenici. Ono što je s velike visine izgledalo kao nešto bezbojno i jednolično, u stvari je uzburkano, sivo-zeleno more. Prvi ‘krajolik’ pretvara se u marinu more želja. Ono je stvarno prostrano – morat ćemo ovdje provesti neko vrijeme.
To je svijet sagrađen od: Oh, tako bih volio imati to i to. Oh, obožavam taj film. Oh, ljubim ostvarenu dobit. Oh, tako te volim, dođi k meni draga.

Ovdje se riječi ljubavi, voljeti, ljubiti, itd. olako upotrebljavaju u raznim prigodama. Problem je u tome da sve što nazivamo ljubav, u stvarnosti nije ljubav, već je to nešto drugo. U najvećem broju slučajeva to je želja ili vezanost, ili pohlepa ili vlasništvo ili bilo što drugo.
To su iste riječi – voljeti, odnosno ljubiti, ali prilike, u kojima se one koriste vrlo često nemaju ništa zajedničko s ljubavlju – baš suprotno. Tu ćemo naći grabljene, žudnju, posesivnost i zavist. Naravno da u ovom svijetu ima trenutaka sreće, ali ako sada proučimo svoje iskustvo ljubavi koje smo ovdje doživjeli, vidjet ćemo da se ljubav izmjenjivala s nesrećom. Tu je bilo veselja, ali začudo ne i radosti. Tu je moglo biti i zadovoljstva, no ono je bilo kratkotrajno, i nije vodilo do velikog spokojstva već do nezadovoljstva.
More želja vrvi od proždrljivih stvorenja koje nazivamo Želja, Stjecanje, Vlasništvo i Posjedovanje. Iako se radi o svijetu koji se temelji na vezanosti, neobično je to što su ljudi koji u njemu žive odvojeni jedni od drugih. Ovo je tvoje, a ovo je moje, zakon je koji u njemu vlada. Ali u pravoj ljubavi nema nikakvih spona koje sputavaju. U istinskoj ljubavi ne postoji niti jedna od ovih vrsta želja. Ljubav na koju ovdje nailazimo lažni je biser.

Život se na ovom lažnom mjestu vrti oko podilaženja sebi samom, svom sebstvu, onom s malim s, svjetovnom, materijalnom sebstvu. Ljudi zaboravljaju svoje više sebstvo i trče za stvarima i aktivnostima koje pružaju svjetovno zadovoljstvo. Ovdje se najviše traži zadovoljavanje želja, zlato i ostala svjetlucava roba. Stalno se želja zadovolji, rađa se druga i zauzima njezino mjesto.

Ovaj se svijet nalazi na vanjskom rubu prave ljubavi. Sjećate li se strašnog otoka na koji su odveli Pinokija kad je pobjegao od kuće s namjerom da postane pravi dječak? Lijepo ga sada vidim. U prvom je trenutku izgledao kao zabavni park: svi su pušili, pili i kockali se – dobro se zabavljali. Sjećate li se? Ali ljudi koji su tamo odmamljeni postupno su pretvoreni u magarce, s kopitima umjesto ruku i nogu. Nakon toga bi bili išibani i upregnuti u teretna kola i onda smo ih vidjeli kako se znoje i muče, vukući goleme terete.
To se nije dogodilo našem Pinokiju. Kada su mu počele rasti magareće uši i rep, shvatio je da to mjesto nije za njega. Krajnjim snagama, uspijeva pobjeći u more prije nego što je postao pravi magarac. ‘Hura’, mi uzvikujemo radosno. Ali nitko i ne pomišlja na one ostale sirote momke, sada pretvorene u marvu, osuđene na znoj i težak i naporan rad do kraja života!

U ovoj ljubavi, koja je zapravo želja, postoji tijesna veza između pohlepe i žalosti.
Sjećam se kako sam se jednom susreo sa svojim prijateljem, odvjetnikom Grantom. Sjedimo za ‘njegovim’ stolom u otmjenom restoranu u Los Angelesu. On poteže svoje zlatne gumbe za košulju u očiglednoj nelagodi. Ispod maske sabranosti nazire se tuga. Glasom koji odgovara izrazu lica on pita: Gdje li je samo svemu tome kraj? Zuri u prostor iznad mojeg ramena i potišteno vrti glavom.
Slijedi duga tišina u kojoj se čuje zvuk pića, kockice leda koje jure u čaši koju vrti. ‘Preselili smo se u novu kuću od 750 kvadrata, iz stare kuće koja je imala samo 550 kvadrata. Nazvala me moja prva žena i rekla da će se ponovo obratiti sudu i boriti za veću alimentaciju. Moja (sadašnja) žena želi još jedan automobil…Lomim leđa održavajući sve te kotače u pokretu (mogao je isto tako reći vagone) – a znam da je sve to nestvarno.’

Stalna glad za posjedovanjem postupno se pretvara u naviku. Gomilanje i posjedovanje postaje načinom života. Nakon nekog vremena ljudi naprosto ne razmišljaju o drugim mogućnostima. Ove navike predstavljaju podmukle ovisnosti, ljudi su upecani za stvari i prilike koje žele jer su tako programirani. To je kompulsivno, prisilno ponašanje, oni naprosto ne mogu prestati činiti to što čine! ‘Ali, ja tako volim novu kuću’, kaže njegova sadašnja žena. Da li ona stvarno misli ono što kaže ili je to naprosto navika koju više ne može obuzdati?
U tom moru pliva i pohlepa – u obliku ralja, razjapljenih laloka, klizi kroz to vodeno okruženje, proždrljivi, aerodinamički stroj koji se kreće i guta sve na svom putu. A tamo gdje pliva pohlepa, naći će se i gramzljivost, neobuzdana čežnja, sebičnost, ljubomora i manipuliranje drugima.
Ovdje također pliva i strah. Cijelim se okruženjem širi miris straha, a ne ljubavi. Ljudi strahuju od gubitka – onoga što posjeduju, svog položaja, prestiža, samopoštovanja, pa čak i sebstva. Ljudi se boje i jada koji neminovno pliva uz te neugodne ribice. Ali, unatoč tome, oni i dalje rade i kupuju kao mahniti u grozničavoj potrazi za srećom.
U tom moru također pliva i mračna, moćna sila, krvni srodnik straha: bijes. Pojam zasljepljujuća ljutnja je primjeren. Kad se pojavi, ljutnja izbaci oblak tame koji ljudima zastre pogled i onesposobi ih da vide stvarnost svojega života. Strah i ljutnja su uvijek zajedno, nikada nećete naći jedno bez drugoga. Kako jedno raste, isto to čini i drugo, sve do trenutka kada ih više ne možete razlikovati. Okruženjem se širi jak miris te mješavine straha i ljutnje, a ne ljubavi.
I to se nastavlja sve dalje i dalje, dajući pri tom i same ljudske živote. Beskrajna pohlepa ima za posljedicu beskrajnu patnju, neobuzdana pretvara se u neobuzdanu aktivnost, potreba u plač. Sve to vodi u tugu i prazninu kojima nema kraja. Život se pretvara u beskrajno izmjenjivanje pohlepe i patnje, koje su dovoljno snažne da čovjeka bace na koljena, natjeraju mu suze na oči, i on, ošamućen bespomoćno trese glavom i pita: Kada će to završiti?

Ljubav kao osjećaj (Osjećajna ljubav)

Napuštamo ovo prostrano, sumorno područje kako bismo nastavili svoje istraživanje ljubavi dižući se iznad stjenovitih obala, sve do travnate zaravni. Ovdje vlada jedinstvena ljepota – bogatstvo, obilje, visoko nebo, prostrani vidici. Tu možemo vidjeti ljubav kao skup osjećaja, misli i stavova. Ključna misao je ljubav kao osjećaj ljubavi. Ljubav se na ovom mjestu sastoji od prilično izravnih, otvorenih, jasnih, uzdižućih osjećaja. To je ona ljubav na koju pomislimo kada se ta riječ upotrebi.

Ta je ljubav najprepoznatljivija kao osjećaj ljubavi koji vlada među ljudima, ali vrlo često se proteže i dalje od toga. Neki od sastojaka u tom osjećaju su duboka razdraganost osobom, očaranost i privlačnost. Netko vam je nevjerojatno drag i sviđa vam se – sviđa se toliko da to djeluje na vaše disanje i na vaše srce. To je ono naglo ubrzanje kucanja srca i stezanje u grlu kad ta osoba uđe u sobu.

Obično ljudi razmišljaju o ljubavi među parovima, kad se u tom odnosu nalazi dvoje i oni to osjećaju jedno prema drugome. Ta vrsta ljubavi utkana je u našu kulturu. Čuli smo tisuće ljubavnih pjesama, svaku od njih po tisuću puta. Njihove riječi stalno se vrte po našoj glavi, programirajući nas i oblikujući. U životu smo vidjeli nebrojene ljubavne priče koje su se pred nama odigrale. To je nešto što se uvijek veliča. A ono što je najvažnije, mi smo sami glumci u svojoj vlastitoj ljubavnoj priči, zauvijek igrajući svoje vlastite ljubavne drame. To je ključna nit u tkanju našeg života: neprekidna ljubavna priča koja smo mi sami!
Kao pojedine plohe na velikom dragom kamenu, svaki od osjećaja od kojih se sastoji ljubav šalje svoj odbljesak veličanstvenog sjaja u svijet. Ovdje žive suosjećanje i razumijevanje. Tu su i osjećaji posvećenosti, praštanja, bratstva i zajedništva. I osjećaj iskrenosti ovdje boravi. Isto tako i povjerenje i poštovanje. Ovdje se nalaze i osjećaj predanosti i osjećaj odanosti, kao i osjećaj duboke sklonosti i dragosti, i neodoljive privlačnosti.

Kada osjećamo dostojanstvo, osjećamo jedan od vidova ovog krajolika ljubavi. Kada osjećamo nedužnost i bezazlenost ili prostodušnost, mi osjećamo tu ljubav. Ova ljubav kao osjećaj čudesna je i životno važna.
Primijetit ćete da u ovom krajoliku nema puno mjesta za osjećaje žudnje ili zaljubljenosti ili fizičke prisutnosti. To su snažni osjećaji, i često ih nazivaju ljubavlju, ali oni to ustvari nisu. ‘Tako volim dobit’ uzvik je koji je vrlo daleko od Tako te volim, ali oni se često upotrebljavaju na gotovo isti način koji znači: težnja i posjedovanje. Kada se koriste na taj način, to nije prava ljubav. Čista ljubav ne teži za posjedovanjem. Ljubav koja se temelji na želji može se činiti velikom kao kratki dah, ali to nije velika, trajna ljubav. Želje mogu doduše biti i prilično blage i relativno bezopasne, ali bez obzira na to one su i dalje želje, a prava ljubav nisu želje, zapamtite.

To se često događa s takvim riječima koje su jako rasprostranjene. Riječ ljubav dobila je tako široko značenje i postala je tako sveobuhvatna da je koristimo i za prilično svjetovne prilike. Volim ovu sliku. Dakle, možda i volite, ali to zvuči više kao uživanje u umjetnosti ili izraz zadovoljstva.
Mojem prijatelju Billu, Englezu, teško je bilo prihvatiti pomisao da bi ljubav mogla biti sasvim jednostavna, on više voli od nje napraviti daleku i nedostižnu stvar. Sve ove godine sebe je smatrao tipom koji baš nije sposoban voljeti – premda je tu pomisao pratio osjećaj samoće i praznine. Moje je srce zatvoreno, uzdisao bi.
Ali kada mu je ljubav bila definirana pojmovima gotovo svakodnevnih osjećaja, kada mu je bio pročitan popis tih razumljivih, prilično rasprostranjenih osjećaja – suosjećanje, sviđanje, ljubaznost i tako dalje – osjetio je prilično neugodno lupanje po zatvoreni vratima svojeg srca. Mogućnost da je on svih ovih godina osjećao i iskazivao više ljubavi nego što je to mislio – njegov osjećaj duboke brige i poštovanja prema drugima može biti ono što se naziva ljubavlju – čini se da ga je posramila. Oh, to je ljubav?, promrmljao je gledajući nekud u stranu.

Ljubav kao djelovanje (Ljubav na djelu)

Ne gubeći iz vida jednostavno poimanje ljubavi kao osjećaja, krećemo dalje, odlučni da do kraja obavimo svoj zadatak. Uskoro se ravnica počinje nabirati – u početku blago, zatim sve više i više, dok se ne nađemo u području brežuljaka prekrivenih zelenilom i šumarcima. Prizor je pun ljepote, raznolikosti i svjetla.

To su sve Brežuljci Djelovanja. To je krajolik u kojem se ljubav definira kao ljubav na djelu. U ovom se kraju ljubav iskazuje postupcima kojima ljudi svakodnevno izražavaju svoju ljubav prema drugima. Postoji prilična razlika između ovih brežuljaka i ravnice. Djelovanje obično uključuje i druge ljude i prilično je očevidno, dok su osjećaji osobni, najčešće unutarnji i mogu biti nevidljivi.

Ovo je krajolik djelovanja, u kojem ljudi na djelu izražavaju ljubaznost i dobrotu, gdje daju, pomažu, dijele, iskazuju strpljivost i snošljivost. Ljudi koji su po svojoj prirodi usmjereni na djelovanje, objeručke će prihvatiti ovo tumačenje – zbog toga što ono ima svoju težinu i odgovara stvarnosti. U svim velikim književnostima, primjećuje psiholog i savjetnik Steven Covey (1990), ljubav se izražava glagolom. Osjećaj ljubavi proizlazi iz djelovanja iz ljubavi. Za one koji vole akciju, to znači uspostaviti vezu između srca i ruke. Njima ljubav predstavlja djelovanje, a ne samo osjećaj.
Ono što smo prije smatrali lijepim osjećajima koji se javljaju u pojedincima – osjećajima bratstva, sestrinstva i zajedništva, na primjer – sada se izražavaju kao čin prijateljstva, aktivnosti, pomaganja, suradnje. Praštanje se stvarno proživi, ono se izrazi i onaj kome je namijenjeno to i doživi. Ovdje ljudi ne samo da osjećaju prijateljstvo, oni ga žive – oni su okrenuti prema drugima, pomažu, iskazuju brižnost. Slično tome, osjećaji zajedništva i prijateljstva u organizacijama javljaju se ovdje kao suradnja, pomaganje, razumijevanje drugih, briga i dijeljenje s drugima. Ovdje se osjećaji pretaču u stvarno razumijevanje drugih kao ponašanje.
Privlačnost ove vrste ljubavi koja se iskazuje na djelu sama je po sebi razumljiva. U mnogočemu aktivisti ljubavi imaju pravo – ovdje se stvarno povezuju srce i ruke.


Ljubav kao davanje (Nesebična ljubav)

Nastavljamo s našim putovanjem, dižući se iznad dobrote u svakodnevnim postupcima i osjećajima, sve bliže samoj biti ljubavi. Blagi brežuljci postaju sve strmiji. Onda se odjednom okomito uzdižu uvis kao velike ruke naglo podignute prema nebesima, a kameni prsti uronjeni i jasnu svjetlost pokušavaju doseći i dotaknuti nebo, kao da se ovdje ljubav povezuje s nečim što je iznad svijeta. Nalazimo se na veličanstvenim Planinama Nesebičnosti.
Nešto je drugačije ovdje, nadomak vrhuncima. Tu vlada prirodnost, jednostavnost. Ostavili smo za sobom nešto prtljage. Udahnite punim plućima čistoću ovog mjesta, opojni duh slobode! Tu nema toliko straha. Ovdje se ljubav ne mora ničim platiti. Daruje se obilato i besplatno. Ovo je područje jednosmjerne ljubavi: ljubav se naprosto pruža ne očekujući nešto zauzvrat. Zamislite! Naprosto se daruje – kao što stablo jabuke daruje svoje plodove zato što je u njegovoj prirodi da to čini. To je zemlja čiste ljubavi. Ljubav je ovdje neokaljana, nepomućena željama. Ništa se ne traži zauzvrat, sve je potpuno besplatno, a danas je to gotovo nemoguće.
Ljude su od najranije dobi naučili ‘koristiti’ ljubav. Zbog toga je ljubav postala sredstvo, investicija. Ljudi vrlo rano nauče da je ljubav igra u kojoj se daje i dobiva. Malo daš, pa kad i ti malo dobiješ, daješ malo više. Ništa ne očekivati zauzvrat? Gotovo je s igrom.
Tu igru vidimo na svakom koraku, ljudi to rade gotovo nesvjesno. Hodaju naokolo s malim signalnim svjetlom koje u njima stalno bljeska i upozorava: čekaj…čekaj dok ne dobiješ nešto zauzvrat. Nakon nekog vremena od nesebične ljubavi nema ni traga. Postaje gotovo nemoguće da se samo daje. Toliko smo ovisni o uvjetima koje ta igra postavlja, da nam postaje nepojmljivo igrati na bilo koji drugi način.
Moj sin Owen, koji je upravo navršio sedam godina, još nije naučio da racionira svoju ljubav. On je mali dječak bistrih očiju. Ljudi ga zovu OH Približava se rođendan njegovog prijatelja Daveya. Oh je uzbuđen kako to samo dijete može biti. On voli Daveya i, vidite, njegova je ljubav još uvijek čista.

Ali, događa se nešto neobično! OH je pozvan na proslavu rođendana. Došao je dan Daveyeva rođendana. On jedva dočeka da razgovara sa svojom mamom.Idemo odmah u trgovinu da Daveyu kupimo poklon. Oći su mu kao tanjurići. Louisino grlo se stegnulo. Ali tebe nisu pozvali na proslavu rođendana. Oh odbacuje njenu primjedbu naglim podizanjem obrve: Kakve to veze ima? Ona shvaća da je on jedan malešan dječak koji naprosto želi izraziti ljubav prema svom prijatelju.
Odvezli su se u trgovinu, OH radosno odabire poklon koji lijepo umotaju. Kad su se zaustavili ispred Daveyeve kuće, iz nje odjekuju zvukovi dječje zabave. Luise nije znala da će se zabava održavati već u to vrijeme.
Zabrinuta, okreće se prema suvozačevom sjedalu. OH je i dalje silno uzbuđen.
Izlijeće iz automobila s poklonom u rukama, leti uz stepenice i pritisne na zvonce. S osmjehom od uha do uha, ne obraćajući pažnju na buku koja dolazi iznutra, on predaje poklon Daveyevoj majci. Ovo je za Daveya, objašnjava joj s blistavim osmjehom. Ona ostaje bez riječi. Na vratima se pojavljuje Davey. OH je oduševljen. Uzima poklon iz ruku Daveyeve majke i gurne ga u isto tako oduševljene Daveyeve ruke. OH, hvala, kaže Davey. Potpuno zadovoljan, OH stavlja svoje ruke u džepove, okreće se i odlazi sa trijema, blistajući od radosti.

Ljubav je ovdje na Planinama Nesebičnosti poput zadihane, nestašne bujne ljubavi kojom maleni psići obasipaju malenu djecu – potpuno otvorena, ljubav koja se smiješi i dira te u srce, sretna ljubav. Ali ona je mnogo više od toga, ona je daleko dublja. Kada je ljubav čista i jednostavna, ona se može gotovo opipati. Nešto se čudotvorno, nešto posebno zbiva između onoga koji takvu ljubav daje i onoga tko ju prima. Kao da se prostor, koji se nalazi među njima, puni i preplavljuje tom ljubavi. Bog zna – a duboko u sebi i maleni psići i djeca također znaju – što se događa u tom prostoru. Ali s godinama od toga ostaje samo blijeda sjena.
Ovo je područje u kojem stoluje majčinska ljubav u svom idealnom obliku, ljubav u svojoj najljepšoj i najslađoj krajnosti. Ta ljubav ne poznaje ograničenja postavljena konvencijama. Ne ograničavaju je nikakva pravila ponašanja. Ova ljubav je prirodna, daje se zato što vam je u prirodi da to činite, a ne zato što biste to trebali činiti. Ona je istinska, bezazlena, nenamještena, jednostavna, spontana, nedužna ljubav – impulsivna, instiktivna ljubav. Toliko je rijetka da uopće nema cijene, vrednija je od bilo kakvih dragulja.

Zbog čega je njezina vrijednost toliko velika? Odakle taj veliki dar? Koja se to kozmička tajna ovdje krije? Vrijednost potječe samo iz jedne stvari: nesebičnosti. Nema našeg malog ja, ne postoji sebstvo u ovoj ljubavi (sebstvo pisano s malim s, tj. ego). Ili je ta ljubav toliko snažna da slama uobičajenu vezanost za svjetovno ili mi uspijevamo povremeno ostaviti svjetovno sebstvo po strani. U trenucima nesebičnosti mi dostižemo vrhunce gdje postoji nešto veće i moćnije od našeg ega. To čini ovo mjesto veličanstvenim: ono nas povezuje s višim silama.

Ljubav kao energija (Moćna ljubav)

Stigli smo do zemlje visokih vrhunaca. Tu vlada čarobna mješavina čistih vidika i izmaglice. Pred nama su u jednom trenutku široki vidici pa možemo doživjeti da se i mi s njima skoro beskrajno širimo, a onda se odjednom okrenemo prema unutra, prema tišini koja prebiva u nama. Kako se uzdižemo sve više, postajemo svjesni da prelazimo jednu granicu ( kao što je prikazano na crtežu), krećući se od onoga što nas privlači svjetovnom prema onome što nas privlači duhovnom.

Ušli smo u nevidljivi, pulsirajući svijet ljubavi koji čini splet energija. Ne radi se tu o različitim oblicima ili vrstama ljubavi – ljubav se ovdje nalazi iznad bilo kakvog oblika. Ovdje je ljubav čista energija, energija koja hrani i pokreće različite oblike ljubavi.
To je mjesto Mudrosti, koja je iznad znanja; zato pazite da zadržite svjesnost dok tumarate kroz ove predjele čas svijetle čas zamagljene, kroz područja intuitivnog spoznavanja i područja nespoznatljiva. Ovdje ljubav izvire i dotiče svijet i svaku dušu koja u njemu boravi. Ljubav je ovdje u obliku vibracija, ona je jedno nevidljivo kretanje.

Novu paradigmu poslovnog rukovođenja pokreće ljubav na ovoj razini. Do te se visine uzdiže pravo vodstvo, i zbog toga je za nas važno da nastojimo doći na te više razine. Danas je od presudne važnosti i za vrhunske menadžere i za vješte vođe da budu otvoreni prema toj vrsti energije i da je mogu koristiti. Naša smiona misija je danas sve se više približiti ovoj energiji.

Ljubav je ovdje volja – snaga namjere. Ni najmanja sitnica na planetu neće se pokrenuti bez nje. Ljubav je ovdje motiv, ona je snaga koja upravlja. Ona je unutarnji glas (ponekad nerazgovjetan): Budi pun ljubavi, voli, budi voljen. Ljubav je ovdje sklonost, svrha, potreba za voljenjem. Ona je praiskonska uputa da osjećamo ljubav i budemo njome ispunjeni.
Ovdje je ljubav žar. To je snaga gorljivosti, predanosti i usrdnosti. To je snaga koja nas potiče da izlazimo iz sebe samih i da se pružamo prema drugima.

Ljubav je ovdje sposobnost, a odnosi se na spremnost, na naše mogućnosti, na to imamo li mi snage, ima li u nama dovoljno prostora da prihvaćamo, da budemo prijemčivi. To znači imati unutar sebe dovoljno prostora da dopuštamo da se izrazimo i mi i svijet, da nam to postane način života. To je sklonost da primamo u sebe i objeručke zagrlimo. To je povezano sa zapreminom pojedinca, s tim koliko je mjesta ostavljeno u nama za ljubav. To je od temeljne važnosti. Ali, to nije sve. Ljubav je ovdje to što potiče na rast, prirođeni osjećaj kretanja u smjeru osobnog napredovanja. To je snaga prisutna u svakoj duši koja je sada na zemlji i u svim onim dušama koje su nekada bile ovdje. Rast je život, a on nije jednostavan ni lak. Velike su sile koje djeluju u suprotnom smjeru, prema propadanju, tako da snaga koja potiče na rast mora biti mora biti još snažnija. A ta je snaga ljubav.

Snaga ljubavi je ovdje snaga koja nas privlači drugim bićima, ne osjećaj privlačnosti ili čin privlačenja, već sama snaga. Poput magnetizma. Ne možemo je vidjeti niti osjetiti, ponekad možemo misliti da je oslabila ili je čak možemo zaboraviti .Ali mi živimo s tom čudesnom privlačnom silom ljubavi svakog trenutka našeg postojanja.

Ljubav je ovdje iskonska težnja za jedinstvom koja izvire duboko iz duše, više unutarnja spoznaja da smo jedno sa svima drugima. To je više od pukog poistovjećivanja s drugima – to je svijest o tome da na nekoj razini nismo odvojeni, već da smo svi jedno.
Ljubav je ovdje poziv na potpunost i cjelovitost – moćni pokretača prema Izvoru. Ljubav je ovdje jedva čujni unutarnji poziv: Dođi kući, dođi kući.

Ljubav kao duh (Biti ljubav)

Dižemo se sve više iz zemlje prekrasnih vrhunaca do obala bijele izmaglice, krećemo se gotovo okomito prema gore – mirno, lako. Ponovno prelazimo nevidljivu granicu, oslobođeni, kao da nas je nešto privuklo na drugu stranu. Prebacujemo se preko ruba i uranjamo u prostranu tišinu. Nazubljeni su planinski lanci sada samo crta na horizontu iza nas. Ispred nas – ništa. Ne postoji gore, nema dolje – bezgraničnost. Ne postoji vrijeme, ne postoji prostor, samo jest, samo postojanje.
To je daleko iznad i iza bilo čega, pa ipak osjećamo kao da smo ovdje već bili. To je mjesto odakle smo došli. To je mjesto iz kojeg ljubav izvire. Ovdje ne postoji nikakvo kretanje, iako se tu krećemo potpuno slobodno. To je tako beskrajno da pronalazimo samo nekoliko riječi kojima bismo to opisali: temeljno, jednostavno, nezamršeno, što ulijeva povjerenje, prostrano, beskrajno, vječito.

Ljubav je ovdje neosobna – sasvim je, u potpunosti, apsolutno nevezana, bez potreba – stanje koje je strano svjetovnom umu. I zbog te nevezanosti ovdje ne postoji strah. Nema ga! Nema ničega što bi se moglo izgubiti, ništa što bi se moglo dobiti. To je ono što ovo mjesto čini toliko različitim: neustrašivost.
To je mjesto na kojem ljubav nije neko obilježje, pa niti energija. Ona je iznad toga, ona je dublja, jednostavnija. Usprkos velikom osjećaju neustrašivosti koji ovdje prevladava, svjesni smo da se nalazimo na razini svijesti do koje se vrlo rijetko dopire, iznad većine naših uobičajenih pojmova i logike – to je zaista potpuno novi prostor.
Da bismo stekli neku orijentaciju, okrećemo se unatrag prema svjetovnom, zurimo u daljinu, ali ništa ne vidimo. Dok gledamo u tom smjeru, međutim, vraćaju se tanki oblačići straha i želje. Zato se strelovito opet okrećemo naprijed prema ovom mjestu ljubavi/Duha, i odmah, svaki pa i najmanji, tračak straha izblijedi. Tako smo naučili temeljnu lekciju: okretanje od ljubavi nas slabi, dok je kretanje prema ljubavi (što je na ovoj razini isto kao i okretanje prema Duhu) čin kojim ćemo sami sebe osnažiti, ispuniti energijom.

Prošli smo cijeli put na našoj misiji do ljubavi. I sada počinjemo spoznavati kako je ljubav mnogo više od onoga što smo pretpostavljali. Došli smo do mjesta na kojem se naša najšira poimanja značenja ljubavi započinju spajati u jedno, stapati.
To mjesto nazivamo i Sebstvo – više sebstvo ili viša svijest. Na ovom su mjestu Duh i Sebstvo isti. Ovdje si i istina i ljubav jedno te isto. I ovdje je duševni, unutarnji mir tako velik da je iznad svjetovnog mira, to je krajnja smirenost, kao da se ovdje mir stopio s istinom i ljubavlju i Duhom. Ovo je mjesto na kojem se svi oni upliću u klupko i više ih nije moguće razlikovati jedno od drugoga.

Naše je shvaćanje značenja ljubavi sve obuhvatnije. To je mjesto na kojem se pojedine niti od kojih se ljubav sastoji – duh , sebstvo, dobrota, izvor i tako dalje – isprepliću međusobno kako bi stvorile čvrsto pletivo. Je li ljubav sve? Pjesnici su to oduvijek tvrdili. Naše pjesme govore o tome da je ljubav jedino što postoji. Jeli moguće?

U početku, ta će ideja zvučati nesuvislo – kao lijepi stih iz neke pjesme ili neka umjetnička fraza bez težine. Ali ako ne dopustimo da nas naš svjetovni način razmišljanja ograniči – ako se okrenemo prema ovoj razini svijesti i dozvolimo da ta ideja ostane neko vrijeme u našem umu – sve nam je lakše da je moguće da je ljubav nešto puno temeljitije od onoga što obično mislimo. Postupno nam se počinje činiti da ideja o krajnjoj univerzalnosti ljubavi ima smisla.
Jeli ljubav sve? Može li ljubav zaista biti sve? Ako je sve ljubav, jeli ljubav mir? Jeli ona istina? Jeli ona život sam? Jesam li ja ljubav? Ti? Jeli ona zaista to? Čini mi se da se odgovori malo pomalo stapaju u jedan: da! I to pozitivno otkriće se ponavlja, postajući sve određenije sa svakim novim ponavljanjem. Da. Da, baš sve. Što više živimo s tim, to sve više dobiva na značenju i težini. Da. Ljubav zaista jeste sve, i sve jeste ljubav; zaista na ovoj razini sve što jest ujedno je i sve ostalo`.

Jack, upotpunosti se slažem.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Etika svakodnevnice



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.