U petak 14. lipnja 2013. godine na pozornici u Gradskom parku bit će održana premijera predstave Mindenfela (Mušica) Angela Beolca Ruzzantea u režiji Mije Pavelka. U predstavi igraju Igor Golub, Ana Majhenić, Antun Vrbenski, Goran Koši i Aleksandra Demše. Dramaturginja je Ana Prolić, skladatelj Damir Mihajlević - Gašo, oblikovatelj svjetla Damir Gvojić, a oblikovatelj tona Mario Nađ. Uz režiju Mijko Pavelko potpisuje i jezičnu adaptaciju, scenografiju i kostimografiju.
Predstava počinje u 21 sat, u slučaju kiše održat će se u Kazalištu Virovitica.
ANGELO BEOLCO RUZZANTE
Talijanski glumac i komediograf,Angelo Beolco rođen je u Padovi 1496. godine kao nezakoniti sin liječnika plemića, što mu je priskrbilo vrlo dobru naobrazbu, jasno vidljivu u njegovim djelima.U službiprijatelja i mecene Alvisa Cornara, uključivši se u njegov krug kojem su pripadali mnogobrojni padovanski umjetnici, književnici i sveučilištarci, Beolco osvještava svoj glumački i spisateljski talent, oformljuje vlastitu glumačku družinu koja je, osim u Padovi, nastupalau Veneciji i Ferrari te kreira lik Ruzzantea prema kojem uzima i književni pseudonim. Po nekima, tim se likom nagovještava zanni kasnije commedie dell'arte na koju je Ruzzante umnogome utjecao.
Komediografsku karijeru započeo je djelima Pastirska igra i Prva besjeda, u kojima je parodirao tada popularne ekloge pisane na književnom jeziku.Popularnost je stekaosatiričnim komedijama koje nastaju u „angažiranijoj" fazi u kojoj dijaloge u stihu mijenja proza te se javlja gorčina u prikazu marginaliziranih siromašnih slojeva. Prevladavaju teme i motiviseoskog života, socijalnih tenzija i posljedica rata. Stihovana Betija opisuje sukob seljaka zaljubljenih u ljepoticu,Zborenje Ruzzantea, povratnika iz rata govori o vojniku koji se vraća iz rata da bi ustanovio kako je izgubio ženu, zemlju i čast(protagonistov govor počinje slavnom eksklamacijom: Neka crknu bojna polja i rat i vojske i rat!)Bilorase bavi seljakom koji dolazi u Veneciju da bi vratio svoju zabludjelu ženu koja je postala ljubavnica staroga trgovca, remek-djelo u 5 činova Mušica o lijepoj Ruzanteovoj ženi Betiji, za koju se otimaju kum Menato i vojnik Tonin. Okušao se i u preradbama Plautovih komedija Piovana i Vaccariadok je u izvornoj komediji Ankonetankaspretno isprepleo pučke i aristokratske elemente.
Središnji je lik njegovih komedija seljak neprilagođen gradskome životu, prikazan sućutno ali realistički, bez odveć karikiranja, kao zaokružen karakter s vrlinama i manama. Iako dugo nije prihvaćao nametanje klasičnih uzora te iako je parodirao književni govor, jezik i stil, izabravši ruralni dijalekt doline rijeke Po, Ruzzante nije pučki komediograf što potvrđuje i podatak da je komedije pisao za aristokratsko-sveučilišni krug oko mletačke obitelji Cornaro, već ponajprije komediograf ruralnoga plemstva suprotstavljenog onom urbanom u samoj Veneciji. Unatoč pučkoj tematici njegova djela svjedoče o autorovoj humanističkoj naobrazbi, a teme koje obrađuje uglavnom su bokačovske: ljubavni zapleti, prerušavanja, neprilagođenost seljaka u gradu, ali i ozbiljnije poput sukoba grada i sela,bijede, gladi i nasilja što ih trpe seljaci. Suosjećanje s prirodnošću seljaka ali i s njihovom bijedom i izloženošću ratnim stradanjima pruža mu polazište za kritiku gradskih običaja. Njegovi seoski junaci bivaju poniženi, ali ih ujedno odlikuje vitalnost i snažna senzualnost. U konačnici, ruralni se svijet otkriva kao bolji od afektiranoga gradskoga što se vidi i po govoru koji postaje i sredstvo moralne karakterizacije: afektiranim govorom služe se upravo lažljivci i prijetvornici.
Angelo Beoloco umro je 1542. godine u Padovi.Popularnost njegovih komedija, objavljenih posthumno, trajat će do početka XVII. stoljeća od kada padaju u zaborav. Početkom XX. stoljeća, nanovo se prevode i vraćaju na scenu. U povijesti drame i kazališta, koja ga ubrajaju među najznačajnije dramatičare talijanske renesanse i među one koji su ključno utjecali na na razvoj commedie dell'arte, ostat će zapamćen pod nadimkom Ruzzante, prema istoimenom liku seljaka iz svojih komedija. Nobelovac Dario Fo opisao ga je ovim riječima: „Izvanredni kazališni čovjek, moj zemljak, malo poznat čak i u Italiji, ali vjerojatno najveći europski renesansni kazališni pisac prije pojave Shakespearea. Riječ je o Ruzzanteu Beolcu, uz Molièreamojem najvećem učitelju: obojica su bili glumci-dramatici, obojicu su s podcjenjivanjem gledali akademski intelektualci njihova vremena. Podcijenjeni su bili jer su na scenu donosili svakidašnjicu, radost i očaj običnog čovjeka, licemjerje i bahatost moćnika, stalnu nepravdu... Pravi otac commedie dell'arte, koji je kreirao originalni govor, govor teatra i za teatar, temeljen na spoju niza varijanti - dijalekata doline rijeke Po, latinskih, španjolskih pa čak i njemačkih izraza te onomatopeja i kalambura."
