Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Putujem i pišem

U Nikaragvi zamalo uhićen, ali tko se mača laća...

  Slobodan Kadić/Glas Slavonije           25.02.2024.         1805 pogleda
U Nikaragvi zamalo uhićen, ali tko se mača laća...

Središnjom se Amerikom najlakše provozati autobusom, ako je dovoljno vremena za takvu pustolovinu. Aviokarte su preskupe, zrakoplovi često kasne, pa je meni ne baš omiljeni način prijevoza, onaj autobusni, najlogičniji izbor. San Jose, glavni kostarikanski grad, napustio sam oko dva ujutro i uputio se prema Managui, glavnom gradu Nikaragve, smještenom na jugozapadnoj obali istoimene rijeke - piše Slobodan Kadić u kolumni Putničke svaštarije Glasa Slavonije.

Znao sam da me čeka prilično egzotična autobusna vožnja, stresan prelazak granice i puno vrućine. Psihički sam se pripremio, ali se sjajno pripremila i obavještajna služba Nikaragve, koja me na granici dočekala s potpunim dosjeom u fasciklu. "Za koga radite?" bilo je prvo pitanje graničnog policajca na španjolskom, a onda prevedeno na Google prevoditelju jer engleski – govoriti nisu znali.

Krajičkom oka vidio sam svoju fotografiju, ali i isprintane podatke s Googlea, sve moje nagrade, tekstove iz Glasa Slavonije, Večernjeg lista... i Putničke svaštarije bile su tu, prevedene na španjolski, sve što je internet ponudio. Bravo, pomislio sam, lako je biti detektiv kad imaš Google. Smijao sam se ozbiljna lica i već sam se vidio uhićenim kao špijun i u nekom od nikaragvanskih kazamata u situaciji lizanja plehnatog tanjura i pranja sapunom od svinjske masti! Malo je nedostajalo da zatražim pomoć naše diplomatske službe, ali znao sam da će se sve dobro završiti jer je to samo rutinska provjera na stari komunistički način.

Naime, kada sam dan prije kupovao autobusnu kartu, morao sam upisati svoje podatke, a, dakako, domaćini provjeravaju kako se na njihov teritorij ne bi ubacio neki američki špijun, ili hrvatski možda... Iako mi sada cijela priča zvuči smiješno, bila je prilično ozbiljna. Kada sam rekao da ne krijem da sam novinar i fotoreporter i da sam na odmoru i proputovanju te da ne radim ni za kakve špijunske organizacije (a i da radim, to sigurno ne bi doznali na Googleu!), odlučili su pozvati specijalnu policajku, koja također nije znala engleski, ali je bar bila ljubazna.

Donijela je nekakav kartončić na koji je grafitnom olovkom upisivala sve što sam joj odgovarao, uglavnom generalije, u kojem ću hotelu u Managui odsjesti, koliko dana i kada planiram otputovati u Honduras... Trajalo je to i trajalo, gotovo dva sata. Na kraju su odlučili da nisam nacionalna opasnost i konačno smo nastavili autobusnu vožnju prema glavnom gradu, s kašnjenjem od dobra tri sata! Vozač mi je kazao da to često rade novinarima i da sve turiste provjeravaju na Googleu. Nadam se da čitaju ove retke i šaljem im sočnu pusu. Državljani Europske unije ne trebaju vizu za Nikaragvu, ali trebaju platiti 14 dolara ulazne takse i pri izlasku iz zemlje – tri dolara, američka, naravno. Nije šija nego vrat! O tim taksama ću neki drugi put, ali gotovo ih svaka zemlja tog područja traži, osim Gvatemale. Rondavom smo cestom nastavili prema Managui, umoran sam zaspao, intervju me izmorio, a i ogladnio sam.

Oko tri popodne već sam se sunčao uz bazen svojeg hotela Europeo (44 USD noćenje). Večerao sam kobasice, rižu s grahom i ljutu salatu (2 USD) i pivo (2 USD), a kada je pao mrak, mnogobrojni policajci su mi sugerirali da ne hodam ulicama jer postoji mogućnost okršaja različitih mafijaških klanova. Osjećao sam se sigurno, ali, ipak, sve je nekako mirisalo na opasnost.

Kao što vjerojatno znate, Nikaragva je u povijesti bila područje političkih i komercijalnih interesa Amerikanaca, pa je i preživjela nekoliko njihovih vojnih intervencija. Posljednji je sukob bio 1978., ustanak protiv vladajućih sandinista i korumpiranog Somozina režima. Građanski je rat završio 1990., a otad je situacija prilično mirna i s ljevičarima na vlasti, koje Amerikanci baš ne vole. Iako Nikaragva nije Venezuela, bojim se da će uskoro postati.

Vojska je gotovo svagdje na ulicama, ljudi su u strahu, ne dopuštaju fotografiranje, često su me upozoravali i zabranjivali slikanje, ali nisu uspjeli! Mjesečna plaća u Nikaragvi teško prelazi 200 dolara, a trgovine prihvaćaju i dolare i kordobu, nacionalnu valutu (1 USD = 36 NIO). Boravak u Managui bio je prilično zanimljiv, posjetio sam nekoliko atrakcija, glavni gradski trg, kazalište, staru katedralu i jezero. Svakog gosta tri dana dosta, ali sljedeći put kad budem dolazio, ostajem bar mjesec dana i idem na morska odredišta, koja su puno zanimljivija od pustog glavnog grada. Ne bojim se nikoga, nikada me nitko nigdje nije zaustavio, a znate onu Isusovu metaforičnu izreku "Tko se mača laća...", jer nikada ne vraćam zlo za zlo. Zato, živjela ti meni dugo - Nikaragvo!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Putujem i pišem