ServiceMaster Company uspješna je američka tvrtka koja se bavi održavanjem stambenih i poslovnih objekata. Prema istraživanju uglednog poslovnog magazina Fortuna, koji rangira najuspješnije američke poslovne subjekte, ova kompanija nalazi se na listi unutar 500 najcjenjenijih. To i ne bi bilo toliko interesantno da po nečemu nisu doista posebni. Riječ je o neobičnom poslovnom pravilu tvrtke koja članovima uprave uvodi Dan služenja.
William Pollard, predsjednik uprave i izvršni direktor poduzeća, to objašnjava ovako: „Toga dana svaki lider ServiceMastera izravno sudjeluje u služenju klijenata, čime – barem tako mislimo – kontinuirano ostajemo u kontaktu s realnošću.“
Kada sam prije nekoliko dana pročitao njegovu osobnu priču u kojoj govori o svojem prvom takvom životnom iskustvu, kojeg je stekao prvog radnog dana u ovoj kompaniji, znao sam da imam dobru temu za novu kolumnu iz Dharmičkog menadžmenta – aktualnu, prije svega.
Ova aktualnost proizlazi iz činjenice da je visoka razina siromaštva, socijalne nesigurnosti i opće ekonomske nestabilnosti apsolutno proizvod izgubljenog kontakta sa realnošću na svim razinama upravljanja u državi – političkoj i gospodarskoj. Stoga poslovni model spomenute kompanije vidim kao dio rješenja. Sam postupak je potpuno besplatan i veoma jednostavan.
U Danu služenja, članovi uprave ServiceMaster Company „silaze“ u život svojih radnika i klijenata, čime njihove poslovne odluke bivaju prožete iskustvom realnih mogućnosti, želja, potreba i osjećaja jednih i drugih, što kod svih poslovnih menadžera razvija empatiju.
Takvim pristupom produhovljuje se radno ozračje i humanizira cijeli poslovni proces, što cijeloj firmi daje karakter moderne kompanije sa jasnom filozofijom osviještenog upravljanja ljudskim resursima:
Za ServiceMaster, kompaniju u kojoj radim, slobodno možemo reći kako "ima dušu". Iako smo poput drugih organizacija posvećeni profitu, prema riječima Petera Druckera, oca modernog menadžmenta, razlikujemo se po tome što "napredak temeljimo na osobnom razvoju ljudi". Unatoč tome što vrijeme uglavnom provodimo u svjetovnim zadacima služeći klijente, harvardski profesor Jim Hesketta opisao nas je kao organizaciju koja je "za razliku od drugih… uspjela redizajnirati način na koji se posao obavlja, vrhunski educirati djelatnike te im tako omogućiti da iskuse dosad neviđenu razinu ponosa i samopoštovanja"
Može li se ovaj vid organizacijske kulture kopirati i implementirati u neka druga okruženja i je li takva kultura dugoročno održiva?
Isto pitanje postavio si je i sam William Pollard, a odgovor koji temelji na vlastitom iskustvu glasi: Postoji samo jedan način da to saznamo. Moramo u tako nešto jednostavno povjerovati, a onda i primijeniti.
A primjena ovog načina može koristiti ne samo u poslovnim firmama nego i za stjecanje dragocjenog radnog iskustva u političkim institucijama vlasti, poglavito onoj najvišoj – zakonodavnoj. Štoviše, čini mi se da bi učinak na tom polju bio najkorisniji, pod uvjetom da građani sami naprave raspored poslova na kojima bi ljudi koji sjede u saborskim klupama (oni koji donose zakone) stekli neko korisno iskustvo koje bi im omogućilo uspostavu dodira sa stvarnim svijetom. Ne mora to biti ništa teško.
Evo, na primjer, jedan lagani zadatak koji se može obaviti i u pauzi neke sjednice:
Lijep je dan, sunčani, taman ugodno za šetnju. Umjesto u saborsku kantinu, neka prošeću svi, onako grupno, do šaltera Fine (FINA) sa zadaćom da uplate sve obvezne doprinose na mjesečnu plaću jedne obične hrvatske dadilje (imenom i prezimenom), koja iznosi okruglih 400 kuna (slovima, četiristo kuna). Caka je u tome da ne smiju među sobom skupljati novac, nego pokriti sav trošak s navedenom cifrom.
Netko će možda reći da nisam fer, jer zašto ih ne poslati sa osnovicom od onih 5 i nešto tisuća kuna prema kojoj su oni računali. Ali to onda nema nikakve svrhe. Cilj je ostati u kontaktu sa realnošću i upoznati poslovne muke sirotih žena koje po danu za sitne novce čuvaju nečije dijete, a noću sanjaju Zakon o dadiljama koji su oni sami izglasali.
Baš me zanima kakvu bi radnu pouku iz toga izvukli?
