Katolička ideologija o takozvanoj »zaštiti obitelji« među najvećim je licemjerjima današnjega svijeta. Ništa novo, ali sada i bjelodano, nakon jučerašnje UN-ove optužbe kako je Vatikan prekršio UN-ovu Konvenciju o pravima djeteta.
»Desetke tisuća« djece seksualno su zlostavljali katolički svećenici, a nema dokaza da se hijerarhija tome suprotstavljala. Štoviše, ozbiljne su sumnje da su nadležni prikrivali zločine i štitili počinitelje. Dakle - u nedostatku sudskoga pravorijeka za jasniju tvrdnju - Crkva je neka vrst zaplotnjačke organizacije za njegovanje pedofilije i zaštitu pedofila.
Takva dakle institucija danas uvelike oblikuje obiteljsko zakonodavstvo i kolektivne poglede na javni moral i seksualnost u Hrvatskoj.
To je naprosto neprihvatljivo, da upotrijebimo najblažu riječ. Ne samo zato što crkva svećeničke pedofilske zločine priznaje tek pod pritiskom tisuća svjedočanstava napokon ohrabrenih žrtava. Nije problem samo u pedofiliji. Problem je, prije svega, u tome da crkva - koja sa seksom, tjelesnom ljubavlju i odnosima spolova institucionalno ne želi imati ništa - nema iskustveno pravo govoriti o toplini dodira ljudske kože. Pišu li pekari zakone? Skladaju li zidari glazbu? Planiraju li hotelijeri svemirska istraživanja?
Stvar je, jednostavno, toliko apsurdna, ali i toliko uobičajena, da je više ni ne primjećujemo, prihvaćajući je kao prirodnu, katkad čak dobrodošlu. Ali crkveno uplitanje u naš intimni život niti je prirodno, niti dobrodošlo. Otkud katoličkome svećeniku, koji poštuje zapovijedi pa nije iskusio ni seks, ni ljubav, ni intenzitet i privrženost roditeljstva, pravo da određuje kako ćemo uređivati zajednički život, i s kim ćemo u postelju? Dakako da je još mnogo gore sa svećenicima koji institucionalne zapovijedi ne poštuju, pa poznaju i seks i ljubav - sa ženama, muškarcima, ili (»deseci tisuća!«) čak i s djecom. Otkud pak njima pravo da moraliziraju, zabranjuju, zgražaju se, propisuju, a katkad bogme i proklinju?
No vratimo se jučerašnjim tvrdnjama UN-ova Odbora za prava djeteta. Tvrde da »Sveta stolica nije prepoznala širinu počinjenih zločina«, te osuđuju »praksu mobilnosti počinitelja«, jer je »brojnim svećenicima omogućila da ostanu u kontaktu s djecom i nastave ih zlostavljati«. Kako Vatikan odgovara na te svima poznate činjenice? Crkva, prenose agencije, »posvećena je obrani i zaštiti prava djece«, a UN se »nema pravo miješati u katolički moralni nauk«. Prepoznajete taj tipični cinizam bezosjećajne ravnodušnosti? Pa kako je to crkva posvećena obrani i zaštiti djece? I zašto se UN, ili bilo tko drugi, ne bi smio miješati u katolički nauk? Koja je to ideologija u demokratskome svijetu tako sveta, pa da nitko o njoj ne bi smio ni prozboriti, naročito ako je represivna poput katoličke potrage za umrljanim plahtama? Crkva je, naprosto, navikla na demokraciji nedopustiv privilegij - nedodirljivost.
Ne zagovaramo dakako zabrane, ali javnu kontrolu, podjednaku odgovornost za sve, nemiješanje u ono što odbijate doživjeti, te bar zrnce intelektualnog poštenja i ideološke skromnosti - to zagovaramo, itekako.
