Imam ljeto puno ivanjskih krjesova, krjesova koji sa zlim duhovima plešu tango obraz uz obraz, krjesova koji s urocima igraju pasijans, krjesova koji u najkraćoj noći godini skupe dovoljno iskrica da čarolija ostane na svim akvarelima zalutalih slikara. Putnika namjernika sa svakojakih šumskih drumova, skitnica koje se opijaju uz podatnost svih mojih strahova.
Njih ponekad dozovem da budem slomljena, kao takva još više tvojem krilu sam
naklonjena. I ne dopuštaj mi tad da postanem snažnija, ne daj mi da se trgnem
dok sam tako ranjiva ti na rukama, u tom trenutku sam najstvarnija.
Tjerat će jednom opet ti krjesovi sve dovraga, i odzvanjat će jednom vatrometi
nekim drugim gradovima. I možda nijednu noć ti više ne pripadnem dokraja. Tad
ću poput utvare lutat tvojim odajama, tad ću poput urote ti biti stalno za leđima,
tad ću poput neizrečenosti stalno biti na tvojim usnama.