U Hrvatskoj je 428 općina, više nego u cijeloj Velikoj Britaniji, samo da bi se zbrinula stranačka sitnež i bezveznjaci

Usamljena i očajna došla su naša mala mjesta, naročito zimi, kad vjetar brije po poljanama ili kiša zabubnja na limenim krovovima kokošinjaca, narod se zbije u kuhinje, iza zamagljenih okana peče krumpirove polovice u špaherima, a cestom luta samo jedno žuto, olinjalo ničije pseto. Čitav se društveni život tu sveo na tri do četiri prokletnika koji teturaju između gostionice, sportske kladionice i dućana mješovite robe, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Nema više pošte, nema ni škole ni vrtića ni ambulante, nema vatrogasnog društva s amaterskim orkestrom limene glazbe, na velikoj zgradi koja je prije mnogo godina u središtu mjesta ambiciozno sagrađena za takve nekakve javne i prosvjetiteljske sadržaje, gdje će seljaci čitati popularnoznanstvene časopise i igrati šah, tek je jedan prozor osvijetljen.

Tajnica općinskog načelnika rješava osmosmjerku, a i ona će uskoro kući. Dođe li tkogod po kakvom poslu u popodnevnim satima, nema više nikoga. Glas vam odzvanja pustim hodnikom, a sva su vrata zaključana. Čak i ona s otmjenim natpisom “toilette”, što će reći zahod.

Izuzme li se nekolicina žena koje rade u dućanu, gostionici i kladionici, općinski načelnik, njegov zamjenik, čistačica, portir i tajnica često su jedini zaposleni u našim malim mjestima. Njih petero brine o četiri žarulje na kandelabrima javne rasvjete, a ima, naravno, i općinsko vijeće, čiji se članovi sastaju dva puta na mjesec, a u međuvremenu se u jari kod rakijskih kotlova urotnički okupljaju u neprincipijelne koalicije ne bi li srušili proračun i raspisali nove izbore.

U nedjelju su bili ponovljeni izbori u desetak takvih mjesta. Lokalni hadezeovci i esedepeovci i pravaši i nezavisni dohvatili su se u nekakvim Gudincima, Petrovcu, Čaglinu, Milni i Strahoninecu gurati i čupati oko komadića lokalne vlasti, a cilj im je svima, uvijek i svuda bio samo jedan, tko će zaposliti sestrinog malog. Jer, to je, nažalost, cijeli smisao i doseg onoga što nazivamo lokalna uprava i samouprava, nema tu ništa izvan one stare narodne: “Daj, kume, bogati, imade li u općini štagod za moju nevistu.”

Četiri stotine dvadeset osam općina, više nego u cijeloj Velikoj Britaniji, u Hrvatskoj je napravljeno ustvari samo da bi se zbrinula stranačka sitnež i bezveznjaci. Općinski proračun oko kojeg se grčevito otimaju čitav se potroši samo za njihove plaće i upravo je taj zastrašujući administrativni moloh najkrivlji za propadanje malih mjesta. U najkraćemu, važnije je namiriti političke neradnike, nego zaposliti odgajateljicu u vrtiću ili profesora glazbe koji bi vodio limenu glazbu.

Sustav je glup i štetan, upravo samoubilački, ali nijedna ga strana u političkoj igri ne želi mijenjati. On im je nadstranački važan i možda je jedina točka u kojoj se ostvarila čuvena ideja nacionalne pomirbe. Niti HDZ niti SDP niti itko drugi zaista ne želi imati manje općina.

Ustrajavaju na svih 428 zbog kukavičluka i sebičnih stranačkih interesa. Gdjekad se, istina, partijski vođe sramežljivo oglase kako je nužno reformirati lokalnu samoupravu, ali to je u njihovim programima obično samo jedna rečenica. Uzgredno i nabrzinu je izgovore nadajući se da ih nitko ništa detaljnije neće upitati.

A posao je, naravno, velik, užasan, s mnogo zakučastih i opasnih detalja. Netko tko bi želio reformirati sustav lokalne samouprave morao bi okupiti stručnu ekipu, skupinu učenih ljudi koji bi nekoliko mjeseci pomnjivo krojili novu mapu općina i županija, spajali i razdvajali nadležnosti i gorljivo se svađali koje mjesto zbog privrednih, demografskih, kulturnih, povjesnih ili nekih drugih razloga zaslužuje autonomnu vlast, a kome je valja uskratiti.

Trebao bi jednom napokon doći netko pametan i smion, tko će napraviti takav podvig i pred novinarima naposljetku razmotati kartu domovine, gdje će sve one razmrvljene i sitne općinice biti mudro složene u krupnije jedinice, i onda kazati: “Ovo je naš novi sustav koji će znatno smanjiti administraciju i omogućiti da se zajednički novac troši na nešto korisnije i važnije od plaće sestrinog malog. Sva se dosadašnja lokalna vlast raspušta idući mjesec, kad raspisujemo nove izbore.”

Ima li ijedna stranka snage učiniti tako nešto, ja bih blagoslovio njezin trud i glasao za nju kako god da se ona zove. Majke mi, dao bih glas i onima za koje nikad u životu nisam ni pomislio da bi im mogao dati glas, samo da se ugasi smijurija zvana općine Civljane i da se više ne ponavljaju izbori u Gundincima, Petrovcu, Čaglinu, Milni i Strahoninecu. piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .