"Republika Hrvatska pozdravlja operacije u Libiji utemeljene na rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda usmjerene na sprječavanje stradanja civila i humanitarne krize", rekao je glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Mario Dragun, javlja Hina. Ovim priopćenjem Vlada Jadranke Kosor jasno poručuje Gadafiju da više nismo Nesvrstani i da ima sreće što naši zrakoplovi mogu letjeti samo po zemlji, inače bi se i mi pridružili humanitarnoj akciji savezničkih snaga. Ali neka se ništa ne veseli unaprijed, jer samo je pitanje dana kada će i naša eskadrila ponovo zaparati nebom.
To bi se čak moglo dogoditi i prije objave ove kolumne jer, kako iz dobro neobaviještenih izvora saznajemo, kompletna zračna borbena flota mogla bi se osposobiti za svega nekoliko sati... Nema tu u biti puno posla oko popravka. Na jednom MIG-u je navodno pukla sajla od pedala, a na ovom drugom je otpala ona guma što brtvi poklopac na kabini pilota. Nije to neka velika havarija, samo što se čeka isporuka rezervnih dijelova iz Rusije, koja se protivi zračnim napadima, pa je pitanje kada će stići. To nas u biti najviše i koči.
No u slučaju podrške kopnenom udaru, tu ne bi trebalo biti nikakvih problema. Osim već dobro uvježbanih profesionalnih jedinica sa iskustvom u tzv. međunarodnim mirovnim misijama, NATO snage zasigurno mogu računati i na mnogobrojne dragovoljce iz HVN-a (Hrvatska vojska nezaposlenih) kojima bi svaki posao dobro došao... Nije baš neko sretno rješenje, ali barem je plaća sigurna, i uvijek na vrijeme.
A kada je već riječ o novcu, mora se priznati da u ovakvim prilikama tradicionalno škrti Zapad nikada ne štedi.
Za ovu opsežnu vojno-humanitarnu misiju, savezničke snage spremne su izdvojiti i po nekoliko stotina milijardi eura... i sve to za dobrobit civila koji umiru od gladi za demokracijom... Europa i Amerika takve patnje jednostavno ne mogu podnijeti... pogotovo kada je riječ o zemljama bogatim izvorima nafte.
Trenutno je na redu Libija. Za početak, pomoć stiže iz zraka, i nije uopće pitanje koliko će sve to skupa koštati, nego je samo pitanje koliko će trajati i kako će se sve to na kraju završiti.
Po svemu sudeći, postoje tri moguća scenarija završetka libijske narodnooslobodilačke agonije:
Prvi je taj da se ponovi nešto slično kao u bivšoj Jugoslaviji... što pretpostavlja kontrolirani ratni sukob između libijskih plemena po taktičkom modelu 2-3-7 - dva u napadu, tri u obrani, sedam u pljački - nakon čega bi pobjednici i poraženi proglasili svoje republike, i cijelu vlast prenijeli iz Tripolija na Bruxelles i Washington. Takvom predviđanju skloni su uglavnom cinični jugonostalgičari.
Drugi scenarij je isti kao i onaj u nekada porobljenom, a danas oslobođenom, neovisnom i demokratskom Iraku, u što su pak skloni povjerovati svi koji vjeruju u teoriju zavjere.
Isti krugovi spominju međutim i treću, malo vjerojatnu, ali teoretski moguću varijantu, prema kojoj bi Gadafi uz pomoć svojih tajnih političkih agenata uspio uvjeriti članice skupine G7 kako su libijska naftna polja gotovo presušila.
U tom slučaju dešava se potpuni obrat, i to prije nego Hrvatska osposobi svoje borbene lovce. Informacija da više nema nafte, automatski mijenja tijek humanitarne akcije. Komandni stožer NATO snaga trenutno izdaje naređenje o apsolutnom prekidu svih vojnih operacija i vraća sve jedinice na mirnodopski stupanj pripravnosti, a Vijeće sigurnosti UN-a donosi odluku da se briga o sudbini libijskog naroda prepušta Vijeću nesvrstanih zemalja, Međunarodnom Crvenom križu, Zelenom polumjesecu, i UNHCR-u.
Naravno, ovo su sve samo površne spekulacije, a kako će to izgledati u stvarnosti pokazat će vrijeme.
No, bez obzira na krajnji ishod, popravak naših MIG-ova nije upitan.
Evo upravo dok ovo pišem saznajem jednu dobro neprovjerenu dezinformaciju da je navodno sajla već na putu (vjerojatno i brtva), i da pošiljka ne kasni zbog Rusa, nego nešto zezaju hrvatski seljaci s onim svojim traktorskim barikadama kod Virovitice... Pa, mislim...nemoš vjerovat da ljudi nemaju osjećaja za neke prioritete.
Ali to je već neka sasvim druga tema.
