Uvjeren sam da tvrdnja „svaki deseti sudac je korumpiran“ uljepšava sliku pravosuđa, s tim više što se značenje riječi korumpiran uglavnom dovodi u svezu davanja mita, što je u principu samo pola istine. Naime korupcija je pokvarenosti i nemoral pripadnika institucija i društva koji se davanjem i primanjem mita daju podkupiti da učine nešto što nije u skladu s moralom i dobrim običajima. Svaka osoba s deficitom morala je plodno tlo za korupciju, a korupcija ne mora uvijek biti davanje i primanje mita.
Biti sudac znači imati ogromnu moć, i odgovornost, te biti izložen mnogobrojnim iskušenjima. Nema sumnje da je svaki sudac izložen iskušenjima koja kristaliziraju njihov moral, volju i odlučnost da svoju stručnost i znanje primjeni onako kako se to od njega očekuje, naravno u skladu sa zakonom i Ustavom, pri čemu je nedostatak iskustva manje zlo od nedostatka morala i osjećaja za dobro i pravdu, a koji je osjećaj duboko usađen u sve nas. Iako ona narodna kaže da prilika čini lopova, većina ljudi odoljeva takvim izazovima, jer i te kako dobro zna da svaki pa i najmanji deficit morala predstavlja potencijalnu opasnost da se „posrne“, te izgubi čast i obraz. Kao što trudnica ne može biti malo trudna, tako se i kod sudaca ne može biti malo pošten, ili malo nepošten.
Tvrdnja, ili pretpostavka da je „svaki deseti sudac korumpiran“, je za struku utoliko bolnija, što ne postoji ni minimum naznaka da je sama struka spremna uhvatiti se u koštac s kukoljem u vlastitim redovima, te se odlučno i bez ustezanja distancirati od takvih pojedinaca i skandaloznih presude koje izazivaju zgražanje javnosti i bacaju ljagu na cijelu struku. Postupci pokrenuti protiv takvih pojedinaca prava su rijetkost, a njihovi ishodi su prečesto samo nova bruka i dokaz da je struka solidarna. Upravo iz redova nečasnih pojedinaca regrutira se kadar koji omogućava razvoj pogibeljne političke korupcije, koja je postala temelj, oslonac i zaštitnik pravosudne korupcije.
Nestankom političke korupcije brzo bi se i učinkovito provodili zakoni i propisi koji niti jesu niti mogu biti tako loši da su uzrokovali učmalost državnog odvjetništva i USKOKA, te nepouzdanost i sporost hrvatskog pravosuđa, zbog čega je Hrvatska bila i ostala eldorado ratnih i poslijeratnih profitera i lovaca u mutnome i prevaranata. Umjesto mistificiranja sudačke samostalnosti i neodrživih teorija o sudcu, kao mogućoj žrtvi javne kritike, treba obrazložiti kako je moguće da je za razliku od liječničke struke, sudačka struka, koja ima daleko lagodnije uvjete rada, i nema po život opasnih zahvata, u slučaju „kunstfehlera“ nema odgovornosti. Sudačka struka je jedina struka o čijim se promašajima i greškama, pod prijetnjom kazne ne smije govoriti, pa čak ni unutar same struke.
Da ironija bude veća posrnuli će sudac, kao što to praksa pokazuje, čak i u slučaju da ga se stegovno kazni, bez problema ostati u vodama pravosuđa, gdje će mu biti čak i moguće napredovati do najviših tijela višeinstitucionalne kontrole pravosudnih organa do sudca Ustavnog i Vrhovnog suda RH. Apsolutna je glupost tvrditi da je bilo koja hrvatska vlada, a najmanje ova Sanaderova, pokazala odlučnost u borbi protiv korupcije. Jedno je vikati držite lopova, a drugo je tim lopovima prestati držati lojtru, te ih ne samo privesti licu pravde, već i osuditi, a ne zastarom i odvjetničkim smicalicama abolirati. Zat je i donošenje Nacionalnog programa za suzbijanje korupcije samo mazanje očiju javnosti, jer bi se upravo na Sanaderu, i njegovim ministrima trebalo dokazati da Nacionalni program za suzbijanje korupcije nije puka farsa i prodaja magle, već stvarni i ozbiljni izazov na kojem će gospoda Mladen Bajić i Dinko Cvitan dokazati svoju neovisnost od moćnika iz politike i podzemlja. Sanaderovi su satovi trebali pokazati kucaju li u ovoj državi samo mehanizmi satova, ili i mehanizmi pravne države, za koje se kaže da rade sporo, i kao Državno odvjetništvo i USKOK neučinkovito.
Sve drugo će biti samo novi dokaz da se Bajićevi i Cvitanovi semafori pale i gase u Banskim dvorima, i iz šef-etaža tajkunskih moćnika koji u svojim rukama drže upravljače kojima dirigiraju, što, gdje, i kada će se nešto procesuirati u državi koja je izgubila svoju financijsku i ekonomsku samostalnost, te neumorno glavinja u bankrot i ovisnost od kapitala nepoznatog porijekla. Stoga se netreba čuditi da korupcija curi na sve strane, a kako i nebi kada joj kumuje i potiču političke stranke i političari, koji u Saboru donose zakone, a izvan Sabora ti isti političari imaju moć da podmeću klipove zakonima, te potom pogoduju mitu, kriminalu, korupciji i nefunkcioniranju pravne države u Hrvata, u kojoj skandali pune naslovnice i stranice novina, državno-stranački HRT, i privatne televizije.
Bilo bi smiješno da nije tragično stalno prodavanje magle zašto ne funkcionira država u kojoj su upravo političari alfa i omega, te končničari pravne države. Nažalost birači ni na ovim izborima nisu shvatili da nam političari godinama prodaju rog pod svijeću, da nas godinama vode žedne preko vode, i da će nam za koju godinu europska unija vedriti i oblačiti. Da apsurd bude veći danas više ne vrijedi ni ono staro pravilo da narod zaslužuje vlast koju je izabrao, jer vlast koju narod izabere i vlast koju mu političari nametnu sve je manje odraz volje naroda, a sve više produkt kupleraja političkih moćnika, koji glavom bez obzira srljaju u Europsku uniju i NATO.
