Priča Sumanuta treći je i posljednji dio mini trilogije koju, uz nju čine Slaba točka i Priče s ulice. Nisu pisane linearno, svaka od njih je bila trenutak u vremenu, no ono što im je zajedničko je osnovano na stvarnim životnim događajima, koji su naravno modificirani. U prve dvije priče samo su žene glavne pripovjedačice, a u trećoj se pojavljuje i taj misteriozni muški lik i njegov doživljaj istog iskustva. Naravno, postoje i drugi sudionici koji ovaj put nisu dobili glavnu riječ. Ovo je 20. nastavak, a prethodne možete pročitati ovdje.
***
Što je veći bio pritisak na nju, sve više je duboko u sebi znala da mora nastaviti osnaživati svoje talente i usredotočiti se na uspjeh.Za nju je to bilo pitanje opstanka, pitanje života i smrti. Nije više mogla zatomljivati u sebi tu potrebu da raste, da nadraste samu sebe, svoju staru sebe i sve oko sebe. Naravno, nije to značilo odustajanje od obitelji, premda su neki njeni članovi ( najviše suprug ) to tako sebi tumačili. Ona naprotiv, imala je čak osjećaj kako se njena ljubav širi i povećava za njih. Silno se trudila stati u „njihove“ cipele i pogledati na sve iz njihove perspektive.
Željela je napustiti shemu crno – bijelo, shemu žrtve i nasilnika, sve gledati samo iz kuta onoga što je ona smatrala da je istinito i pravedno. Toliko iskustva je imala da zna kako svaki čovjek može pojmiti svijet samo iz sebe i iskustava, uvjerenja i stavova uz koje je odrastao, koje je pokupio negdje usput.
Intuitivno je osjećala da povrijeđeni ljudi povrjeđuju druge iz samoobrane, iz srama, iz potrebe da se zaštite. Naravno da je znala za neke suprugove emocionalne rane. Kada bi sve bilo dobro, oni su zapravo bili jedan sasvim dobar par, uigran tim koji može odraditi zahtjevne poslove i nositi se sa izazovima. No, trenuci u kojima bi bio grub prema njoj, znala se pitati da li je doista ona ta koja u njemu izaziva mučne osjećaje, ili se radi tek o nekom projiciranju, čega naravno ni sam nije bio svjestan.
Nikada nije dvojila o njihovoj ljubavi. Doduše, njegova je uvijek malo prednjačila u ljubavi prema sebi, pa tek onda drugima. No, tek će godinama kasnije razumjeti da on od nje nije tražio da se ponaša kao žrtva. Da je to bila isključivo njena odgovornost, no ona je bila još daleko od toga da osvijesti tko je ona zapravo i što želi.
Uvrijedila se kada bi je nazivao još jednim svojim djetetom za koje se mora brinuti. To što je stalno zaigrana, što je ponekad „neozbiljna“ u svom ponašanju, uzimala je kao svoju prednost, a ne manu. Suprug je često davao zbunjujuće signale. S jedne strane želio je ženu kućanicu koja će mu uvijek obezbijediti topli obrok na vrijeme, čistu kuću i zbrinutu djecu. A s druge strane, pogotovo kada poslovi baš nisu išli, tražio bi od nje da se pretvori u modernu poslovnu ženu dobrih primanja. U mladosti je, gonjen ljubomorom, osjećao da je kao „sigurniji“ kada je ona kod kuće, pod njegovim nadzorom.
Kako su godine prolazile i on se navikao, nekako uzimao „zdravo za gotovo“ da ona u životu samo njega gleda i da nije sklona izletima sa strane, gonjen ekonomskim razlozima, poželio ipak da i ona nekako financijski pridonosi njihovom zajedničkom budžetu.
Zanemario je sav onaj rad koji je ona utkala u njihov zajednički život, sve poslove koje je odrađivala, sve besane noći koje je zajedno s njim provodila u „njegovoj“ radioni.
Ona je dijelom sebe bila sanjar, bila je netko tko je uvijek želio zaviriti malo iza pozornice, iza zavjese. Bila je sklona sagledavanju svega oko sebe iz različite perspektive, no život koji je vodila nije joj pružao puno različitih iskustava. Voljela je svoj dom, svoju obitelj, no ipak je osjećala da joj stalno nešto nedostaje. Da fali jedan dio nje, ili čak da ima nečega previše. Nije bila ukotvljena u sebi, udovoljavala je drugima misleći kako istodobno udovoljava i sebi.
Boljelo ju je ponašanje muža. Nekako, cijelo vrijeme je bila uvjerena da ono nije upereno protiv nje, a opet, prelamalo se preko nje. Silno je željela zauzimati u mislima tuđe pozicije, navlačiti njihove cipele i pokušati dokučiti izvore njihova ponašanja. I dok se ona trudila razumjeti druge, susretala se sve više sa nerazumijevanjem sebe od strane okoline. Odjednom se na nju gledalo kao na sebičnu, na nekoga kome nije stalo do drugih i koji su je prozivali zbog njenog povlačenja u sebe. Željela je proniknuti u tuđe rane i razumjeti zbog čega su postajali grubi prema njoj. Ništa nije razumjela. Dovoljno je bilo što se sama posipala „pepelom“. Mlađi sin se priklanjao ocu, figura stabilnosti je bila neophodna za njegov rast.
Susretala se sa majčinim neodobravanjem, svekrovim pošalicama koje su prije bile rugalice ili neko podbadanje. Suočavala se sa vlastitim novootkrivenim osjećajima, sa vlastitim ožiljcima koji u ovom trenutku nikoga nisu zanimali. Jedne jer nisu znali, druge jer nisu marili.
Onaj u koga je polagala sve nade, nije bio tu. Zapravo, otkriće da „to nešto“ što je zavoljela, zapravo ne postoji, da je bilo samo pošalica, ruganje sudbine ili tko zna kakvim imenima je to sve nazivala.
Osjećala se toliko usamljeno i odbačeno od cijeloga svijeta da nije znala kamo bi se okrenula tražiti pomoć, osim da ide sve dalje i dublje u svoju nutrinu.
