Sabor u petak o prvoj grupi zakona za pomoć gospodarstvu u krizi
Hrvatski osiguratelji donirali 500.000 kuna za borbu protiv koronavirusa
Vlada donijela odluku o obnavljanju strateških robnih zaliha pšenice
Božinović: Bez nužne potrebe nitko ne bi trebao putovati
HND osuđuje fizički napad na novinara Domagoja Margetića
Oporba podržava Vladine mjere, ali najavljuje amandmane za njihovo poboljšanje
Nove procjene pokazuju da je 25 do 50 posto nositelja virusa bez simptoma

  Županija

Trošići nemaju kome ostaviti licitarski zanat

  V.Grgurić/Glas slavonije           11.01.2012.         2710 pogleda
Trošići nemaju kome ostaviti licitarski zanat

Prelijepa priča, gotovo da bi se hollywoodski redatelji otimali za nju kada bi je čuli. Riječ je o bračnom paru Trošić, Katici(76) i Stjepanu (78) iz Orahovice, poznatim voskarima i medičarima ili, kako ih Orahovčani jednom riječju vole nazivati, licitarima. Katica i Stjepan 57 godina su braku i isto toliko godina se bave licitarstvom.
- Sve je počelo kada sam imao samo 13 godina. Tada mi je preminuo otac, i k sebi me je uzeo tatin bratić iz Vinkovaca. On mi je i prenio taj zanat, ali sam morao čekati da napunim 14 godina kako bih uopće mogao postati šegrt. I tako je sve krenulo, zavolio sam taj posao, posebno uz mog majstora Orahovčanina Vidačića. Radio sam po cijeloj Hrvatskoj, oženio se 1954. godine i eto 1958. se skrasio sa svojom Katicom u Orahovici. Do 2000. godine smo moja supruga i ja s puno ljubavi i želje radili ovaj posao, dok nismo otišli u mirovinu. Ne mogu prežaliti činjenicu kako nemamo kome ostaviti
zanat, imamo jednu kćer Mirjanu koju to ne zanima, unuke Tomislava i Ivu također i, eto, mi danas ponekad sa sjetom odemo u našu malu radionicu punih očiju suza, priča Stjepan koji je imao tri moždana udara, ali još se ne da, vozi auto, šeta po obližnjoj šumi i strastveni je plesač. Danas su Stjepan i Katica najstariji bračni i plesni par na umirovljeničkim zabavama. S osmijehom baka Katica kaže da ju je njen ''djed'' osvojio ''dugačkim'' bombonima.
-Mi smo iz istog mjesta, Budakovca pokraj mađarske granice. Tamo smo se i upoznali. Ja sam plela trsku za krovove, a on je bio po terenu i kako je dolazio tako smo se družili i uvijek mi je davao te dugačke bombone pa volim reći da me ''uhvatio'' na te bombone. Dugo godina smo sve radili ručno, od svijeća do licitarski srca, medenjaka, salon-bombona i sl. 80-ih godina smo kupili male strojeve s kojima je bilo mnogo lakše. Nikad nije bio problem dizati se u 3, 4 ili 5 sati ujutro i voziti se zaprežnim kolima po nekoliko sati na sajmove diljem Slavonije, jer to je bio jedini način preživljavanja, dakle prodajom svojih prizvoda koje smo noćima izrađivali.Voljeli su reći mještani u selima da nema kirbaja ako nema licitara, kaže Katica koja je preživjela jedan moždani udar. Gotovo da je zaplakala kada se sjetila da kći i unuci ne žele nastaviti zanat, jednostavno nemaju ga kome ostaviti. Katica i Stjepan naglašavaju kako se tijekom svih tih godina nikad nisu posvađali, proslavili su srebrni i zlatni pir, radili puno i naporno, ali sve s veseljem i iznimnom ljubavlju. I danas mnogi Orahovčani idu k njima moleći ih da ima naprave svijeće ili medenjake, jer kako kažu, nitko ih ne može tako kvalitetno napraviti kao Trošići. Doista priča koja uzima dah, staje jedan prekrasan obrt, a dirljivo je vidjeti kako i danas u kući Trošića na novogoidšjnjem boru vise salon-bomboni, licitarska srca, papučice i ostali tradicionalni ukrasi koji su simbol njihovog radnog vijeka i dugogodišnje ljubavi. 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

josip
11.1.2012. 18:53
Jako dobri ljudi... Svako dobro im želim.


Još iz kategorije Županija



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.