Prelijepa priča, gotovo da bi se hollywoodski redatelji otimali za nju kada bi je čuli. Riječ je o bračnom paru Trošić, Katici(76) i Stjepanu (78) iz Orahovice, poznatim voskarima i medičarima ili, kako ih Orahovčani jednom riječju vole nazivati, licitarima. Katica i Stjepan 57 godina su braku i isto toliko godina se bave licitarstvom.
- Sve je počelo kada sam imao samo 13 godina. Tada mi je preminuo otac, i k sebi me je uzeo tatin bratić iz Vinkovaca. On mi je i prenio taj zanat, ali sam morao čekati da napunim 14 godina kako bih uopće mogao postati šegrt. I tako je sve krenulo, zavolio sam taj posao, posebno uz mog majstora Orahovčanina Vidačića. Radio sam po cijeloj Hrvatskoj, oženio se 1954. godine i eto 1958. se skrasio sa svojom Katicom u Orahovici. Do 2000. godine smo moja supruga i ja s puno ljubavi i želje radili ovaj posao, dok nismo otišli u mirovinu. Ne mogu prežaliti činjenicu kako nemamo kome ostaviti
zanat, imamo jednu kćer Mirjanu koju to ne zanima, unuke Tomislava i Ivu također i, eto, mi danas ponekad sa sjetom odemo u našu malu radionicu punih očiju suza, priča Stjepan koji je imao tri moždana udara, ali još se ne da, vozi auto, šeta po obližnjoj šumi i strastveni je plesač. Danas su Stjepan i Katica najstariji bračni i plesni par na umirovljeničkim zabavama. S osmijehom baka Katica kaže da ju je njen ''djed'' osvojio ''dugačkim'' bombonima.
-Mi smo iz istog mjesta, Budakovca pokraj mađarske granice. Tamo smo se i upoznali. Ja sam plela trsku za krovove, a on je bio po terenu i kako je dolazio tako smo se družili i uvijek mi je davao te dugačke bombone pa volim reći da me ''uhvatio'' na te bombone. Dugo godina smo sve radili ručno, od svijeća do licitarski srca, medenjaka, salon-bombona i sl. 80-ih godina smo kupili male strojeve s kojima je bilo mnogo lakše. Nikad nije bio problem dizati se u 3, 4 ili 5 sati ujutro i voziti se zaprežnim kolima po nekoliko sati na sajmove diljem Slavonije, jer to je bio jedini način preživljavanja, dakle prodajom svojih prizvoda koje smo noćima izrađivali.Voljeli su reći mještani u selima da nema kirbaja ako nema licitara, kaže Katica koja je preživjela jedan moždani udar. Gotovo da je zaplakala kada se sjetila da kći i unuci ne žele nastaviti zanat, jednostavno nemaju ga kome ostaviti. Katica i Stjepan naglašavaju kako se tijekom svih tih godina nikad nisu posvađali, proslavili su srebrni i zlatni pir, radili puno i naporno, ali sve s veseljem i iznimnom ljubavlju. I danas mnogi Orahovčani idu k njima moleći ih da ima naprave svijeće ili medenjake, jer kako kažu, nitko ih ne može tako kvalitetno napraviti kao Trošići. Doista priča koja uzima dah, staje jedan prekrasan obrt, a dirljivo je vidjeti kako i danas u kući Trošića na novogoidšjnjem boru vise salon-bomboni, licitarska srca, papučice i ostali tradicionalni ukrasi koji su simbol njihovog radnog vijeka i dugogodišnje ljubavi.
