Gospođa Rozalija bila je udovica uglednog postolara. Vodilje njezina make up-a bile su zvijezde nijemog filma. Neprirodno tanko iscrtane obrve, usne našminkane srcoliko, iako njihov oblik nije bio ni približno obliku srca, opori i težak miris parfema, velnasta kosa, i frizura napravljena pomoću ukosnica i nečega što smo nekada zvali šestice. Imala je dvadesetak kilograma viška, i otežan hod, a njena su stopala vapila za sandalama makar broj većim.
Ipak, bilo je, nasuprot tom, pomalo grotesknom izgledu, u njoj nešto smirujuće. Njezin glas. Gotovo uspavljujući. Sve što joj se dogodilo u životu, koji je obilovao novcem, ali ne i srećom, pričala je istim tonom. Nije bilo mjesta ljutnji, bijesu, suzama, a ponajmanje prebacivanju krivnje na nekog drugog.
Omiljene su joj boje bile smeđa, crna i crvena. Mama je već znala napamet što i kako joj treba šivati. Klasični kostimići.
Al', nešto drugo nas je zanimalo. Zašto je uvijek, bez iznimke, zahtijevala da rukavi budu 3/4 dužine, neovisno o godišnjem dobu. Ljeto, proljeće, jesen, još i nekako, al' zima, pa kako joj nije hladno, a rukavi jedva da su preko lakta. Jednom prilikom mama se ohrabrila, i upitala gospođu Rozaliju:
- Nije mi jasno, godinama Vam šivam, recite mi, zašto su rukavi uvijek trifrtalj?
Gospođa Rozalija nije se naljutila, rekla bih da je bila iznenađena, da kako to već nismo zaključili nakon svih ovih godina i bezbroj kostimića. Mirno je odgovorila:
- Pa, kako ću drugačije pokazati zlatne narukvice? Vi ne pratite kako je obučena Jovanka?
Tada se znalo o kojoj je Jovanki riječ. Suvišno je bilo pitati na koju Jovanku je mislila gospođa Rozalija.
