Tri žene: Izuzetno snažan kazališni komad, koji bi trebale pogledati i „velike“ i nešto „manje“ žene, ali i njihovi muškarci

Riječi američke glumice Pauline Frederick tragovima ljudskoga društva odzvanjaju i danas. Ona govori: „Kada muškarac ustane da govori, ljudi ga obično prvo slušaju pa tek onda gledaju. Kod žena je drugačije. Njih prvo ljudi pogledaju, pa ako im se svidi to što vide, tek onda slušaju.“ Slična problematika ženskoga objektiviziranja, minoriziranja te svođenja spola na društveno normirane namete bila je kamen spoticanja u svakodnevnom i poslovnom životu triju hrvatskih književnica – Dragojle Jarnević, Marije Jurić Zagorke i Ivane Brlić-Mažuranić – koje su svoje mjesto pronašle, kako u hrvatskoj književnoj historiografiji, tako i u ideji borbe za rad i razvoj ženskoga identiteta i pisma.

Ove tri iznimne autorice i vlasnice izuzetno potresnih biografija postale su glavne junakinje predstave „Tri žene“ koja je u petak, 10. rujna 2021., zaigrana pred suhopoljskom publikom, stvarajući svoju scenu pod golim nebom novoobnovljenoga dvorca.

Predstava je nastala u okrilju Tigar teatra, Teatra Fort Forno i Osječkog ljeta kulture i pod budnim okom redatelja Roberta Raponje. Autorica teksta i dramaturginja Vedrana Klepica, nakon podrobnoga suočavanja s tekstovima koji u središte zanimanja postavljaju upravo Jarnević, Brlić-Mažuranić i Zagorku, donosi naoko poetizirani feministički manifest, a zapravo iskreno propitivanje položaja ne samo žene, već i umjetnika u društvu općenito. Ipak, vrlo prijemčiv i primjenjiv i danas, tekst izlazi iz okvira 19. i ranog 20. stoljeća, zabijajući svoju oštricu i u današnju ulogu žene.

O životima triju književnica progovorile su tri sjajne glumice, zvijezde triju različitih gradova i kazališta (Virovitica, Osijek, Pula) Blanka Bart, Tatjana Bertok Zupković i Helena Minić Matanić. Riječ je o kazališnom omnibusu, monološkoj formi u kojoj svaka junakinja samostalno izgovara svoju priču – ne cjelovito, ne onako povijesno i školski kako bismo očekivali, već promišljeno, povremeno ispreplićući instance glumca i lika, donoseći na scenu upravo snagu lika i riječi. Ne pokušava se pritom spas pronalaziti u vizualnim izborima, efektima ili pak napetoj radnji – snaga predstave leži u govorenoj riječi koju danas prečesto zaboravljamo i koju prečesto nemamo strpljenja slušati u sigurnostima našega digitaliziranoga svijeta brzih rješenja.

Minimalistička scenografija koju čine jedan stol, stolac, vješalica za kaput, svijeća/svjetiljka i improvizirani drveni kazališni zastor s motivima hrvatskoga narodnoga preporoda te vizualni videoidentitet u obliku projekcije pisama na zidu za koje je zaslužan Leo Vukelić, baš kao i prigušena, no tematici primjerena glazba Nikše Marinovića, obogaćuju ovu predstavu karaktera.

Doista, riječ je o komadu u kojemu Helena Minić Matanić kao krhka i svjetovnim nepravdama okaljana Dragojla Jarnević načinje pitanje potrebe ženskoga školovanja, pitanje iskorištavanja tuđih potencijala koje ispriku pronalazi u sitnom radovanju da će „možda jednoga dana netko naslikati na platnu sliku“ svih onih koji su se davali za ideale društva i ciljeve znatno veće od materije, pitanje življenja života koji je u potpunosti u rukama drugih, kao i pitanje o tome što čini dobre supruge i majke.

Prati je Blanka Bart, čija Zagorka znatno snažnije, lucidnije i hladnije prihvaća kritiku vlastite ženstvenosti i kritike upućene njezinoj „šund literaturi za kramarice“, ali nimalo ne bježi od suprotstavljanja podčinjavanju muškim autoritetima svoga doba, kao ni obrani čistoće kulture koja mora biti rad za dobrobit zajednice, a ne bahati egocentrizam.

Na kraju, na scenu stupa ranjiva, introvertirana i naoko robotizirana Brlić-Mažuranić u tijelu Tatjane Bertok Zupković, čije riječi o društvenoj, klasnoj i kulturnoj prihvaćenosti prikazuju novo svjetlo žene – one koja se, tijekom godina darivanja sebe tuđim idejama vlastitoga bića, gubi i iščezava u bjelini smrti.

Izuzetno snažan kazališni komad, koji bi trebale pogledati i „velike“ i nešto „manje“ žene, ali i njihovi muškarci, u sebi čuva izuzetno važnu poruku upornoga guranja kamenja na zemlji, ali važnosti pogleda u svemoćne zvijezde iznad sebe (iste one zvijezde koje je vidjela suhopoljska publika u večeri izvedbe) i pokušajem da se barem njihov malen trag svjetla zadrži u duši, mjestu koje je – reče Hugo – „puno zvijezda padalica.“