Slaba točka, novela u nastavcima
Trgovina, šesti dio
Prethodna poglavlja
Prvih dana puno je plakala. Zarila bi lice u jastuk da ju ne vide. Saznala je da su sobe pod video nadzorom. Malo se iznenadila, ali bilo je logično. Ta ipak to nije običan odjel. Pratili su svaki pokret i uspavane pacijente noću. Vidjela je to na ekranu kad je nosila neke papire u sestrinsku sobu. Tamo bi obično nakon davanja lijekova i vizite sjedio glavni medicinski brat.
Sviđao joj se. Imala je tu sposobnost osjetiti na prvi pogled kakva je osoba, je li dobronamjerna ili ne. I on je nju nekako dobroćudno gledao, iako je bio mlad. U najljepšim godinama. Možda tridesete. Bilo joj je samo važno da osjeti nečije suosjećanje, bez kritizerstva i osuđivanja. To mu je bio posao i nije u njemu vidjela ništa nepristojno. Ta kako bi drugačiji i mogao biti. No, za ranjeno srce svaki topao pogled liječi. Makar bio i plaćen za takve poglede. Nije njoj bilo do nikakvog zavođenja. Bože sačuvaj! Ta osjećala se sve samo ne kao netko tko bi mogao flertovati. Bila je to samo obična ljudska potreba za toplinom. Sjeća se kako je jedan dan, poželjela voće i nešto slatko. Imala je neku siću kod sebe. Probudila joj se i želja za kavom. Ta kavu nije popila....tko zna.
Ustala je onako ošamućena, još dezorijentirana iz kreveta i obukla kaput. Roba je ostala uz nju, nisu je odnijeli doma. Navukla je čizmice i upitala prvu susjedu kako se dođe do trgovine. Naime, gledala je svakodnevno kako naprednije pacijentice odlaze i donose sve što nemaju u bolnici. To je bilo dozvoljeno. Nije imala velikih želja, ali nešto slatko... Krenula je niz hodnik i susrela baš njega. Upitao ju je kamo će. Nekako je profrfljala kamo želi, jer ni govoriti još nije mogla razgovijetno. On je otključao vrata i još jednom objasnio put do trgovine. Bila je nesigurna na nogama, u glavi joj se vrtjelo i gledala je na svijet kao kroz neku maglu, kao iz neke druge dimenzije. Rekla je samo: Hoću li se ja znati vratiti?
U tom trenu nije imala osjećaj koliko je trgovina bila blizu i kako jednostavan put do nje. Njoj se činilo preteškim zadatkom. Ipak je nesigurnim koracima zakoračila niz stepenice, hrabreći se u sebi. Toliko je bila svjesna da nije baš željela ispasti neka glupača pred njim. Iako je on razumio. Ta, to mu je posao. Ali ipak! Žena u njoj..ma kako sitna bila, zadržala je malo svoga ponosa. Hodala je niz brežuljak na kojem je bila bolnica i spustila se na ulicu. Prvo što je ugledala bila je reklama za Pogrebno poduzeće. Hmm, nimalo produktivno. U tom trenutku, zadnje što je željela vidjeti. Ušla je u trgovinu koja je bila tik do poduzeća i stidljivo pozdravila uljudnu prodavačicu koja je naviknula na pacijente. Ona je još bila stidljiva i mislila je da svi zure u nju i da svi znaju što joj se dogodilo. Sramežljivo je upitala gdje stoji to što želi, izračunala nabrzinu, koliko joj je njena zbunjena svijest dozvoljavala, da ima točnu sumu koja joj treba.
Stojeći kraj blagajne, odjednom je na vratima ugledala bijelu kutu i zabrinut pogled mladog medicinskog tehničara. Kao da je u naletu vjetra uletio u trgovinu i nije stigao ništa ni reći, ona ga je preduhitrila: „Ovdje sam, sve je u redu“ i plaho se osmjehnula. Njemu je pao teret izgubljenog pacijenta s leđa i blago se osmjehnuo, govoreći kao..znao sam ja da vi to možete. Zajedno su se vratili do bolnice i odjela, a ona je ponijela u srcu zahvalnost onoga o kome se brinu. To je već bio neki znak napretka.
