Prije desetak godina putovao sam avionom iz Rima za Bombaj. Negdje sredinom leta, u filmskom žurnalu prikazan je kratki isječak iz jednog bolivudskog filma o Širdi Babi, veoma štovanom indijskom svecu kojega s jednakim poštovanjem slave Hindusi i Muslimani. Scena je prepuna snažnih emocija. Uplakana žena ulazi u hram i prilazi oltaru iza kojega se nalazi velika Širdi Babina slika. Njezin pogled ne skriva prezir koji osjeća prema svečevom liku. Osjeća se izdanom i prevarenom. Njegov nasmijan izraz lica koji joj je nekada ulijevao povjerenje i nadu, sada u njoj budi veliku ljutnju. U cijeloj sceni nema riječi, samo pitanje u očima prepunim majčinske tuge – “Zašto si to dozvolio?”
Slijedećih nekoliko kadrova samo su oba pogleda u krupnom planu… a onda se u očima njenog Učitelja pojavi blistavi sunčani sjaj. Zlatne svjetlosne zrake dodiruju oči ožalošćene žene, i ona progleda očima sveca. Ostalo je rajska priča – jedna drugačija istina koja u trenu ispire svu tugu iz majčina srca i kroz suze radosnice ponovo joj vraća osmjeh na lice. Duhovno okrijepljena, ona napušta božji hram, sretna i blažena; upravo onako kako bi se trebao osjećati svaki vjernik kada izlazi iz svojeg izabranog svetišta…bilo ono ašram, džamija ili crkva.
Ova kratka duhovna filmska priča, koja je, sjećam se dobro, nekim putnicima
u avionu potjerala suzu niz obraz, sasvim zorno oslikava pravu ulogu duhovnog
pastira i smisao poslanja božjih apostola. A više od svega, dočarava transformaciju
ljudske svijesti i živih ljudskih osjećaja u duhovnom ozračju božjeg hrama…mjesta
u koje svaki vjernik dolazi po odgovore na pitanja o Istini…životu i smrti…
sa željom da udahne dašak nade i duševnog mira.
Ne mora to biti iskustvo dubokog prosvjetljenja kao u primjeru iz filma, ali
pobuditi neki sveti blaženi osjećaj u duši vjernika svakako je nešto što isti
očekuju.
Kada bi ljudi češće sa sličnim iskustvom izlazili iz naših crkvi, danas biskupi ne bi vodili bitku za neradnim nedjeljama kako bi narod prizvali k Bogu, jer bi mnogobrojni vjernici uvijek našli vremena za nedjeljnu misu. Ovako, svoju duševnu hranu umjesto s oltara radije uzimaju s polica Peveca i Konzuma, udjeljujući njihovim vlasnicima milost blaženika, a sebi kratkotrajni prolazni užitak.
Ako do sada kojim slučajem i niste shvatili što želim reći, pretpostavljam da vam je sigurno jasno tko me je ponovo nadahnuo na pisanje novog štiva. Najprije sam mislio odustati od ove teme jer sam rekao sebi da više neću govorit kritički o Bozaniću. Ljudi ga puno vole i onda ja ispadam kontra naroda…Podržavaju me samo ateisti, komunisti i ostali antikristi… Ali, opet, rekoh, nema potrebe niti ustručavati se previše, jer ovoga puta neću pisati ništa o komunizmu već samo o duhovnosti, a to je ipak bolje nego pisati o lopovluku i nasilju svakojake vrste. Na kraju krajeva, on je opet prvi počeo. Prošli puta je huškao vlasti protiv komunista, a sad nagovara premijera Sanadera da vlasnicima svih trgovina nedjeljom zaključa trgovine, iako dobro zna da čovjek nije stvoren radi nedjelje nego nedjelja radi čovjeka, koji, dakle, ima pravo raspolagati svojom nedjeljom kako on hoće a ne kako hoće netko drugi.
Samo nemojte sad opet pomisliti kako sam ja protiv neradne nedjelje. O tome nema ni govora. Pa i drug Tito je nedjelju proglasio neradnom, a znamo dobro da je svim radnicima tada bilo bolje nego danas. Zato bi bilo glupo da sam ja sada protiv nečega što je bilo dobro. Dakle, ne bunim se ja protiv onoga što predlaže kardinal. Daleko od toga. I ja bih više volio da svi ljudi umjesto na poslu provode nedjelju sa svojom obitelji. I nemam ništa protiv toga da nedjeljom svi idemo u crkvu. Ali meni je upalo u oko nešto sasvim drugo. Zasmetalo me to što se hoće staviti ključ u bravu svih trgovina i pekara prije nego se vidi kakva će biti sudbina radnika koji u njima zarađuju svoj dinar kako bi prehranili svoju porodicu.
Kod druga Tita se to znalo. Kako bijaše u nedjelju tako i u ponedjeljak i vazda
u vijeke vjekova – ZDRAVO (amen).
Nedjeljom si bio slobodan, ali u ponedjeljak te opet posao čeka. Ako te nema
na radnom mjestu znači da si na bolovanju, ali posao te i dalje sigurno čeka.
Međutim, sada bi to bilo nešto potpuno drugačije nego u vrijeme mračnog komunizma
i renesanse. Sada ti u nedjelju država daje slobodno a u ponedjeljak ti gazda
daje otkaz. Znači, ako te nema na radnom mjestu, nisi na bolovanju nego na burzi
rada.
I sad se ponovo vračam na poantu one priče iz filma, koju sam naveo kao primjer kako bi lakše predočio detektirani problem i ukazao na jedno daleko bolje rješenje od ovog kojeg nudi kardinal Bozanić. I to takvo rješenje koje će ići u korist i radnika i Crkve.
U stvari cijelo vrijeme hoću reći ovo:… Kardinal je, bez ikakve sumnje, stručnjak za nadzemaljska pitanja… ali, po meni, sasvim krivo poima ovozemaljsku stvarnost. Jednako pogrešno kao i papa Benedikt XVI. Svaki puta kad ih slušam, imam dojam da su oba, proganjajući komuniste, toliko duboko zašli u njihov teritorij da su nesvjesno i sami do koljena zaglibili u dijalektički materijalizam, i sada iz te perspektive pripremaju misne poruke koje više ne zvuče nimalo duhovno, već skroz materijalistički…da ne kažem boljševički…tako da je u njima sve manje onoga što vjernici, gladni duševnog mira, očekuju od Crkve.
Zato ću i ovoga puta reći da “možda griješim”, ali ne vjerujem da je i prošlo-nedjeljna propovijed kardinala Bozanića, u Mariji Bistrici, ikoga prosvijetlila za dlaku, ili nahranila duhom nade i vjere. Jedinom hranom koja će vjernike vratiti k nedjeljnoj misi, i u njima usaditi kršćanske vrijednosti koje će im omekšati srca. A takve su gotovo sve mise u našim crkvama… Priče o (ne)radnim nedjeljama i grijesima struktura (iz raznih povijesnih razdoblja), ne proniču u transcendentalni smisao života, niti pronalaze putove mira koji vode do Kristove crkve u srcima ljudi. Prosto rečeno, misne propovijedi koje se čuju svakodnevno s naših oltara nisu duhovne. Ma koliko mi šutjeli o tome.
Ne promijeni li se to, niti neradna nedjelja neće ljude vratiti vjeri…Ta razina života ne može se regulirati saborskim zakonima, jer prava vjera poznaje samo jedan zakon – Zakon srca.
Ili je to, možda, tako samo na filmu?