Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Trg Lee Deutsch


  Aktualnosti           Boris Pavelić/Novi list           03.05.2018.         1730 pogleda
Trg Lee Deutsch

Kada je 31-godišnji sarajevsko-zagrebački književnik Enver Čolaković 1944. otišao za kulturnog atašea Nezavisne Države Hrvatske u Budimpeštu, zagrebačka glumica-djevojčica Lea Deutsch već je godinu dana bila mrtva. Umrla je bila u stočnome vagonu, ni datuma se ne zna kada, za šestodevnog »putovanja« iz Zagreba prema Auschwitzu, a njezinu su agoničnu smrt promatrali majka Ivka i brat Saša, deportirani kao životinje, zajedno s njom. Ove, 2018. godine, 75. je obljetnica smrti Lee Deutsch, »zagrebačke Shirley Temple«, ali o tome se u Zagrebu šuti. Govori se, pak, o tome da zagrebačka skupština dio Martićeve ulice kani imenovati po – Enveru Čolakoviću.

Mediji su izvijestili kako je, na poticaj Društva hrvatskih književnika, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić 23. travnja predložio, a gradski Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova usvojio prijedlog da trg s malim parkom u užem središtu Zagreba, pred književnim salonom Booksa – trenutno dio ulice fra Grge Martića – dobije ime po Enveru Čolakoviću, koji je dugo živio nadomak tog mjesta. Prijedlogu su se usprotivili lijevozeleni gradski političari s liste Zagreb je naš, glumac i potpredsjednik Vijeća gradske četvrti Donji grad Vilim Matula te Rada Borić, vijećnica u zagrebačkoj skupštini, jer smatraju da kulturni ataše NDH ne smije imati ulicu u Zagrebu. U medijima je potom otpočela polemika o moralnome i književnom liku Envera Čolakovića, opterećena, kako to često ovdje biva, i bolnim osobnim uspomenama, o čemu svjedoči i gorko otvoreno pismo što ga je Vilimu Matuli poslao razočarani Čolakovićev sin Esad, današnji predsjednik Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika.

Ako je suditi po onome što je o Čolakoviću napisao pisac Miljenko Jergović, ali i neki drugi autori koji o toj temi znadu neusporedivo više od potpisanog novinara, Čolaković u diplomatsku službu NDH nije otišao iz uvjerenja. Štoviše, Jergović ga zove »instinktivnim ljevičarom« koji je »lakomisleno prihvatio niži diplomatski položaj«, i to u mađarskome glavnom gradu, u kojemu je rođen, i čiji mu je jezik bio drugi materinji. Protiv takvih argumenata nemamo ništa protiv, dapače: ako je Čolakovićeva »Legenda o Ali-paši« uistinu, kako tvrdi Jergović, »najznačajniji i najdojmljiviji roman objavljen u četiri godine trajanja Nezavisne Države Hrvatske«, svakako jest važno da se preispita dosadašnji i-ne-samo književnopovijesni sud o tome piscu, baš kao što sudove valja uvijek iznova, otvorena duha, preispitivati o svakome tko je ikad ikakva traga ostavio. No to su opća mjesta: pravo pitanje nije treba li Enver Čolaković dobiti mjesto koje u književnoj i općoj povijesti možda zaslužuje – dakako da treba – nego treba li, danas i ovdje, trg u središtu Zagreba ponijeti njegovo ime?

Ne treba. I to ne zato što to Čolaković možda ne bi zasluživao, nego zato što današnji Zagreb nema ni moralnoga prava ni povijesne tankoćutnosti da trgove imenuje po ustaškim diplomatima, pa bili oni i »instinktivni ljevičari«, koji su svoje položaje »lakomisleno prihvatili«, kao da 1944. nisu imali pojma što se oko njih događa. Nije tu, drugim riječima, riječ o Enveru Čolakoviću, nego o Milanu Bandiću i njegovim koalicijskim partnerima, od kojih je jedan – prezime mu znate – radosno izjavio kako prijedlog, istina, nije njegov, ali je »u potpunosti u skladu s kulturno-nacionalnim koncepcijama njegove stranke«.

Ne, današnji politički i kulturni Zagreb nema moralnoga prava praviti se uravnoteženim do mjere da trgove mirne duše imenuje po diplomatima ustašije, ma što oni svojedobno osobno mislili. Jer, primjerice, ima tome sedam godina, a glumac Relja Bašić bio je pokrenuo inicijativu da grad Zagreb ulicu imenuje po Lei Deutsch, petnaestogodišnjoj židovskoj djevojčici koja je, u godinama pred Drugi svjetski rat, svojim glumačkim talentom oduševila građanski Zagreb. Odmah su je, po svjetski slavnoj američkoj suvremenici, bili prozvali »zagrebačkom Shirley Temple«.

No Shirley Temple doživjela je 86, da umre u slavi 2014., prije četiri godine, Lea Deutsch s petnaest je godina, 1943., skončala u nacističkome stočnom vagonu, jer su ustaše nju i njezinu obitelj izručile nacistima koji su ih deportirali u Auschwitz. O prijedlogu Relje Bašića – koji, složit ćemo se, nije netko koga ne bismo poslušali – zagrebačka skupština nikad nije ozbiljno raspravljala, javnost još manje. Lea Deutsch i njezini iščezli sunarodnjaci i dandanas su prešućena muka ovoga grada i ove zemlje – ne svjedočimo li tome svaki božji dan, dok s nelagodom promatramo te odvojene komemoracije u Jasenovcu, te U-ove po zidovima, te »Za dom spremni!« po spomen-pločama, po stadionima, po vladinim vijećima...?

 

I zato, po skromnome mišljenju potpisanog novinara, dok Zagreb ne smogne snage da imenovanjem ulice Lee Deutsch u središtu grada, ili otvaranjem muzeja u njezinoj kući u Gundulićevoj ulici, pokrene ljudsku raspravu o deportacijama zagrebačkih Židova, dotad taj grad nema moralnog prava da imenuje ulice po ustaškim diplomatima.

Ne možete, jednom riječju, očekivati da se identificiramo s prilagodljivcima, dok prešućujete povijesnu odgovornost za pogrom nevinih poput janjadi.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: