Treći naraštaj Kovačevića u Zavičajnom: Umjetničko predstavljanje obitelji uz pjesmu i gitare

Skladna, složna i talentirana obitelj Kovačević priredila je u svibnju glazbeno-poetsku večer Virovitičanima u Zagrebu, predstavljajući svoju nadarenost i ostvarenja. Bila je to demonstracija obiteljske umjetničke žice koja traži svoj izraz na različite načine, jer su Kovačevići i pisci i glazbenici i likovnjaci. Uz to, članovi obitelji Kovačević svojim su raznim sklonostima i širokim interesima prikazali kakve sve mogućnosti Virovitica nudi umjetnicima i kako talenti postižu svoj razvoj i realizaciju.

Obitelj Kovačević došla je u Zavičajno društvo u kompletnom sastavu – otac Zlatko Kovačević Saksa i majka Biljana predstavili su i svoja dva odrasla sina Ivana i Fabijana. Budući da su oba Virovitičani u Zagrebu – stariji zaposlen, a mlađi na fakultetu - Zavičajno društvo ozbiljno računa na pomladak i treću generaciju Kovačevića. Prvi Kovačević u Zavičajnom bio je, naime, Ivanov i Fabijanov djed, Ivan Kovačević senior, veterinar i violinist, prijatelj i drag gost Zavičajnog društva Virovitičana još od osamdesetih godina. Kao đak Jana Vlašymskog, čije ime nosi virovitička glazbena škola, gotovo do svoje smrti u 98. godini redovito je svirao na svakom otvorenju Dana Jana Vlašymskog u Virovitici.

Zlatko Kovačević Saksa je grafičar i sitotiskar, prvi u Virovitici i jedan od najboljih u Hrvatskoj. Završio je Školu za primijenjenu umjetnost i grafički dizajn u Zagrebu i vodi majstorsku radionicu za sitotisak, dizajn i reklame „Sax design“. Osim sitotiskom bavi se umjetničkom fotografijom, slikanjem i glazbom. Umjetničke fotografije izložio je osamdesetih godina na prvoj izložbi ženskih aktova u Virovitici, a u suradnji s Dušanom Šarićem idejni je začetnik Likovnog kluba Virovitica 1978. godine. Zlatko Kovačević osebujan je umjetnik vedrog duha, uporan u ostvarivanju svojih ideja, muzikalan vjerojatno na oca, a umjesto violine u mladosti je naučio svirati gitaru, pa je jednako tako samostalno i uporno, napravio sam svoju prvu gitaru, povjerio je Virovitičanima:

"Za gitaru su mi trebali metalni dijelovi i tada sam uzeo sam u tadašnjem hotelu jedan metalni pladanj i izrezao ga. Bio sam vrlo zadovoljan tom gitarom", ispričao je Saksa Virovitčanima kako se snalazio u izražavanju svojih umjetničkih ideja.

Rijetki Virovitičani znaju da je Saksa svoju vještinu sviranja na gitari i pjevanja usavršio ploveći na brodu kao glazbenik, jer je nakon odsluženja vojnog roka otišao je sa svojom gitarom kao glazbenik na putnički brod Dalmacija i njime oplovio mnoga mora, a zatim se vratio u Viroviticu i otvorio sitotiskarsku radnju u Radićevoj ulici.

"Za šezdeset godina života i 40 godina rada nije bilo nikakvog priznanja ni nagrade, pa sam zaključio da mi priznanje može dodijeliti samo netko tko dobro poznaje i cijeni moj rad", ispričao je Saksa Virovitičanima, "A budući da ja najbolje poznajem i cijenim svoj rad, priznanje sam dodijelio sam sebi".

Duhovit i dosjetljiv, Saksa se prisjetio kako je sa svojom gitarom od početka sudjelovao u programu Roklicerovih večeri, koje je Robert Roklicer vodio u kafiću Cug na Željezničkom kolodvoru, nedaleko Saksine kuće. Sudjelujući na Roklicerovim večerima, slušajući pisce i pjesnike, Saksa je i sam počeo pisati pjesme. Prvo su to bila minijaturna zapažanja o prirodi, a zatim složeniji angažirani komentari i tako je došlo do objavljivanja njegove prve zbirke poezije.

"Zaključio sam da oni koji kažu da pišu za druge lažu. Pjesme se uvijek pišu radi sebe. Zato sam svoju zbirku nazvao „Ego, ipak“, a i sve ilustracije u knjizi su moje", direktan je Saksa.

Predstavljanje ne bi bilo potpuno bez pjesme i gitare, pa je Saksa zasvirao i otpjevao nekoliko country pjesama. Zbog raspona glasa, kaže da mu najviše odgovara repertoar Johnnya Casha, koji najčešće svira i na Roklicerovim večerima.

"Kada su počele Roklicerove večeri, Zlatko je došao kući i rekao da je našao program baš za mene jer je znao da ponekad pišem pjesme", počela je svoju priču Biljana Kovačević, "U početku sam bila skeptična, no kako smo počeli redovito odlaziti i kako su nas prihvatili i Robert i cijela ekipa, počela sam pisati pjesme baš za Roklicerove večeri".

Biljana Kovačević predstavila se kao pjesnikinja, supruga i majka. U mladosti je često bila melanholična, izjavljuje, ali danas je zadovoljnija i vedrija. Kao srednjoškolka pjevala je u Rodoljubu, a kasnije u zboru Češke besede koji vodi Rudolf Halupa. Studirala je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Piše poeziju i prozu, a sudjelujući na Roklicerovim večerima počela je sustavno pisati poeziju. Tako je nastala zbirka poezije Cuganno 2018., poetska kronika večeri u Cugu. Među pjesmama koje je Virovitičanima pročitala Biljana bila je i pjesma „Uzalud si umro, prijatelju“, posvećena Robertu Rokliceru, koji nije doživio izlazak njezine zbirke.

Biljaninu zbirku ilustrirao je njezin stariji sin Ivan Kovačević, koji je završio grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti, a bavi se grafitima, uličnom umjetnošću i fotografijom. Virovitičanima se predstavio i kao vrstan portretist. U maloj improviziranoj retrospektivnoj izložbi crteža i fotografija Ivan Kovačević prikazao je presjek svoga rada sa sažetim, brzim crtežima koji zahvaćaju bitno te ciklusom fotografija „Sivi ljudi“ koji ocrtava razmišljanja o društvu i gradu. Teme Ivana Kovačevića uvijek su urbane. Mentalne mape još su jedno područje njegova interesa, a na njima grafički pokazuje i razrađuje smjerove razmišljanja.

Najmlađi član obitelji Kovačević, Fabijan, kreativan je i slobodan, a s obzirom da je u ranim dvadesetim godinama, osviještenu slobodu opravdano ističe kao svoju prednost. Vrlo kompetentno i šarmantno predstavio se kao student Fakulteta grafičke tehnologijekojeg su u srednjoj školi uvjeravali da neće steći predznanja za studij, ali on je u našem malom gradu uspio razviti svoje sklonosti i upisati fakultet. Za vrijeme studija rekreira se veslanjem i član je fakultetskog veslačkog kluba koji sudjeluje u međufakultetskim natjecanjima na kojima su im najveći konkurenti studenti Medicinskog fakulteta.

Kovačevići su večer u Zavičajnom završili gitarističkim duetom oca Zlatka i sina Fabijana.