Treba se, kažu, veseliti malim stvarima

'To kako ovi vode državu to je strašno. Ma isti su kao i oni prije njih. Sve ti je to stari moj čista katastrofa. Mi rintamo od jutra do mraka, 'ko te pita, a oni okreću lovu. Radim ko konj, a plaća mi drži 2 tjedna. Da smo u Njemačkoj ne bi ti to stari moj tako išlo' - dio je to razgovora koji sam, priznajem, jednim uhom prisluškivala na prepunoj terasi kafića.

Tri mladića u rano poslijepodne sjede, puše, piju pivo i pljuju po politici, društvu, Vladi i oporbi, bivšem šefu i sadašnjoj curi. Mogli bi imati oko 30 godina, no teško je to reći s obzirom na poprilično neuredan izgled koji nije odraz 'furke' već prije nehigijene, pa me čudi što u razgovoru spominju tko je gdje bio '91. Oni su, vrlo vjerojatno, bili u nižim razredima osnovne škole. U jednom trenutku, iako smo na otvorenom, osjeti se snažan miris paljevine. Okrenem se i vidim da im se papirnata maramica zapalila u prepunoj pepeljari (konobar je naslonjen na šank i poprilično nezainteresirano zvjera pogledom po terasi), no ne reagiraju. I već kad sam pomislila da ću im ipak morati reći da će zapaliti birtiju, jedan od njih kaže: E, neki k... gori. Nitko ništa ne poduzima, malo se pogledavaju, pa treći zaključi: Ma ugasit će se.

Pitam se je li to generacija u najboljim godinama koja će izvući ovu zemlju iz gadne gabule? Jesu li to mlade snage, naš ponos i dika, naše ogledalo i naša budućnost? Tko je kriv za to da se za svakim stolom kafića razgovara što sve u ovoj zemlji ne valja? Gdje je kritična masa koja može stvari povući u pravom smjeru?

U toj istoj Njemačkoj koju mladići uz pivo spominju kao raj na zemlji, uređenu, posloženu i pravednu, država je kako bi smanjila nezaposlenost uvela tzv. mini-poslove. Od 40-ak milijuna Nijemaca, njih 7 milijuna radi uz posao mini-poslove za što prima petinu prosječne plaće, odnosno 400 eura. U hrvatskim je uvjetima to oko 1100 kuna. Malo? Istina. Jako malo. No, tako je to u toj uređenoj Njemačkoj kojoj težimo. Kada je hrvatska Vlada krenula s tzv. volontiranjem za 1600 kuna svi su skočili na noge. Naravno, jednostavnije je u kafiću raspravljati što je to sve trulo u državi i zašto ne mogu naći posao. 

Većina ostanak na poslu 15 minuta dulje nego li im je radno vrijeme smatra izrabljivanjem, tlačenjem, mobbingom i kršenjem ljudskih prava. Hvala Bogu dovoljno je sindikalista kojima se mogu žaliti. Isti ti sindikati koriste rečenice poput 'takozvani realni sektor' te pozivaju na solidarnost privatnog sektora u borbi sindikata za kolektivne ugovore i stečena prava javnih i državnih službi. 

Istovremeno, dobar dio zaposlenih Hrvata sigurno ne 'odradi' osam sati koliko im je ugovorima propisano. Stigne se za vrijeme posla i na plac i kod zubara, malo i do banke, a čovjek mora nešto i jesti, pa popiti kavu, vidjeti što se događa na društvenim mrežama i zapaliti koju cigaretu pred uredom. Pa nismo valjda u radnom logoru. Doduše, to ih ne spriječava da u većinu razgovora ubace kako 'užasno puno rade', 'padaju s nogu od umora' i psuju kapitalizam i šefove-goniče robova.
Premalo se govori o tome da sve to na kraju netko mora platiti. Ako nezainteresirano 'odradim' pola svog radnog vremena, a ostatak provedem na Facebooku netko od mojih kolega morat će raditi 10 sati. Ako prosječan hrvatski umirovljenik ima 51 godinu, ostali će morati raditi do 70-e godine. 

No, kada se u istraživanjima pita prosječnog Hrvata što je 'normalan' život i što smatraju srednjim slojem većina će navesti - stan, auto, vikendicu na moru. Sve manje od toga čini ih strahovito nesretnima. Jer oni sve to zaslužuju. Samim time što su se rodili.
Jedino što im, za duševni mir, mogu savjetovati jest da se čovjek treba veseliti sitnicama. Sreća je, kažu, u malim stvarima. Malenom BDP-u, malim plaćama, minijaturunom izvozu, malecnim mirovinama, mini-poslovima, majušnim prihodima, sićušnoj dobiti .....

Kolumna Bojanka Bojane Božanić, Lider