Ako mislite da se autor ove kolumne šali (ili, ne daj bože, sprda) varate se. Ovo nije montipajtonovsko, nego ozbiljno teološko pitanje, proisteklo iz jedne spontane kontemplacije o fiziologiji ženskih jajnih stanica, sa čijom se svom dubinom biblijske misli suočila jedna mlada hodočasnica još davne 1998. godine u ispovjedaonici u Međugorju, na godišnjicu Gospina ukazanja. Slušajući preneraženog velečasnog koji joj je opisivao sliku duhovne dijagnoze njezinih grijeha što ih je počinila u zagrebačkoj Petrovoj bolnici, u vrijeme dok je pokušavala zanijeti dijete medicinskom metodom potpomognute oplodnje, ostala je, malo je reći – šokirana.
U nizu bizarnih priča o grešnom i bezgrešnom začeću, kakve često izlaze iz naših katoličkih spalionica grijeha, ova mi se čini najbizarnijom. Rijetki su duhovni susreti s Istinom koji imaju tako duboku filozofsku, etičku i moralnu dimenziju, čiji teatralni dramski zapleti ljudsku savjest mogu baciti na koljena na takav način kao ova.
Ne želeći joj oduzeti autentičnost doživljaja, uz osobni pristanak spomenute, odlučio sam ju podijeliti u integralnoj verziji, onako iz prve ruke, kako ju je ona ispričala meni:
U Međugorje sam došla s velikom željom, pomoliti se Gospi, kako bih dobila svoje prvorođenče, nakon svih neuspješnih pokušaja. I tada, na velikom Brdu ukazanja, toga dana događa mi se malo čudo. Časna koja me nije ni poznavala, u jednom trenutku, na postaji gdje se žene i parovi mole majci Mariji za svoje prvorođene, u velikom mnoštvu hodočasnica ona prilazi meni i daje mi molitvenik da naglas čitam ovu molitvu:
'Marijo i Josipe,Vi koji poznajete roditeljske
radosti, izmolite nam od našeg Spasitelja da
dobijemo zdravo dijete, koje žarko želimo.
No, ako je Božje dopuštenje da nemamo vlastitog
poroda, ohrabrite nas da u ljubavi posvojimo i za
Boga odgojimo koje napušteno dijete.'
Tu sam molitvu izmolila kod velikog križa. Grcala sam od velike sreće kad sam shvatila što mi se desilo.....i tad sam se odlučila ispovjediti.
A onda me svećenik dotukao:
Rekavši mu da je glavni razlog mog posjeta Međugorju bio da molim za svoje prvorođenče, spomenula sam, poslije toga, da sam pokušavala svašta kako bih uspjela – pa tako i s potpomognutom izvantjelesnom oplodnjom, ne misleći pri tome da sam učinila nešto loše. Naprosto sam mu se jadala.
Pozorno me je slušao kad sam govorila kako sam u postupku bila pet godina i koliko mi je zametaka u konačnici bilo oplođeno, i kako ništa od toga nije uspjelo.
Nakon toga je uslijedila paljba:
'Da li sam ja vjernica? Da li ja znam da Katolička Crkva ne podržava i ne priznaje umjetnu oplodnju? Da li sam svjesna kako sam na jedan neljudski način začela trinaestoro djece, koja sad nisu ni krštena? Da sad nisu ni u raju ni u paklu. Da njih treba spasiti, krstiti ih kako ne bi vječno ostala nigdje, pred nekim vratima.'
Govorio mi je da im moram dati i imena.
A kako, pomislila sam kasnije, kad je to bio tek začeti plod, koji je vraćanjem u maternicu propao?
Držao mi je o tome sat i pol predavanje u ispovjedaonici .... Dušu sam isplakala.
Za pokoru sam dobila 20 Očenaša, 20 Zdravo Marijo, 20 Slava Ocu… I naređenje da to više nikada ne činim. Budem li se toga držala, Bog će mi oprostiti za to što sam napravila – jer to nisu Božja djeca, već nešto što je medicina izmislila.
S kakvim je osjećajima ta mlada žena napustila svetište ne treba govoriti. Umjesto božanske radosti i nade, ponijela je sa sobom kući osjećaj velike krivnje koji je nju, kao vjernicu katolkinju, pratio još godinama. Nije ju uspio izbrisati ni osjećaj velike majčinske sreće kada je samo godinu dana poslije ovog pravog verbalnog kamenovanja („žene grešnice“) dobila na poklon božanski dar – posvojivši tek rođenu bebu, koja je danas izrasla u prekrasnog pametnog dječaka.
No vratimo se kontemplacijskom pitanju s početka kolumne:
Trebamo li, dakle, krstiti spermiće?
Sabirući sve duhovne pouke iz ove prethodne priče, smatram da bi tako nešto bilo sasvim ispravno i poželjno. Mislim, ne gledam to samo kruto teološki, nego čisto onako đentlmenski – Jer nije li red da muškarci i žene u kontroliranom postupku potpomognute oplodnje snose jednaku odgovornost za vlastit grijeh?...Neke se stvari čine naprosto logičnim, zar ne?
Osim toga, nije isto ženskoj jajnoj stanici pariti se s katolikom ili ateistom.
