Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Aktualnosti

Trbušna plesačica za 100. rođendan djeda Atifa, najstarijeg hrvatskog pčelara

  Goran Gazdek           09.03.2013.         7565 pogleda
Trbušna plesačica za 100. rođendan djeda Atifa, najstarijeg hrvatskog pčelara

Nesvakidašnja proslava za nesvakidašnji rođendan! Djedu Atifu Švraki, jednom od najstarijih stanovnika Virovitičko-podravske županije i svakako najstarijem aktivnom pčelaru u Hrvatskoj  (a možda i šire) obitelj je priredila veličanstvenu svečanost. U Društvenom domu u Jugovom Polju okupila se familija i prijatelji pristigli s raznih stana kugle zemaljske, a tu su bili i kolege pčelari, poslovni partneri, predstavnici HGK-Županijske komore Virovitica, župan Tomislav Tolušić i mediji kako bi mu čestitali stoti rođendan.

Djed Atif začetnik je divne pčelarske priče iz Virovitice. Kada je nakon 2.svjetskog rata mijenjao svoj zimski kaput za košnicu pletaru nije ni slutio da će nekoliko desetljeća kasnije obitelj Švraka imati najveći broj košnica u Hrvatskoj - 2200.

Kvantiteta i kvaliteta meda i pčelinjih proizvoda, ugled u društvenoj i poslovnoj zajednici, skromnost, dobrota i lijepa riječ za svakoga razlozi su tako velikog broja uzvanika na rođendanskoj proslavi.

Svirala je grupa San, a obitelj je priredila i iznenađenje - trbušni ples. Na ćilimu je plesala Virovitičanka Martina Presečan, a djed Atif bio je oduševljen tim poklonom. „Eto, da nisam doživio stoti rođendan nikada u živo ne bih vidio trbušnu plesačicu", izjavio nam je kasnije gospodin Švraka.

Priču o najstarijem hrvatskom pčelaru objavit ćemo kasnije. Sada vam donosimo što je na proslavi rekla pročitala Sanela Vrbos.  

Draga rodbino, prijatelji!

Okupili smo se danas nesvakidašnjim povodom, u čast našega Atifa Švrake. Njegov stogodišnji životni put, vrijedan divljenja, ne može se lako ispričati.  Započinje 5. ožujka 1913. godine u selu Malkočevci, općina Glamoč, gdje se Atif Švraka rodio kao jedno od petero djece u obitelji. Već sa sedam godina morao je napustiti školu i započeti najamni rad kao čuvar seoske stoke te je tako, sa samo jednim razredom škole, sam naučio čitati, pisati i računati. S navršenih četrnaest godina napušta obitelj i odlazi u Suboticu obavljati sezonske poljoprivredne poslove, a kako je bio snažan i vrijedan, uskoro dobiva posao pomoćnika u mlinu. Taj posao, mada ugodan i lijep, brzo je priveo kraju jer nije mogao oprostiti gazdi koji ga je ošamario kada je potrgao mlinski kamen pa mladi Atif ponovo skupi stvari i ovoga puta  za Beograd. Noću spava u kartonskoj kutiji, a danju radi na građevini, na utovaru pijeska iz Save, utovaru ugljena te neko vrijeme čak i kao ložač u ložioni.

Drugi svjetski rat dočekao je kao kuhar u domu slijepih gdje mu se uskoro pridružuje pomoćnica Rozika koja je do tada živjela u dvorcu grofa Jankovića u Cabuni. Iako ga je služba revnog domobrana vodila od Beograda, Osijeka, Podlugova, Sarajeva te napokon i Karlovca, kao stasit mladić ostavio je dio srca u Zemunu gdje je u domu slijepih još uvijek radila djevojka po imenu Rozika. Nakon brojnih mostova i skloništa koje je kao domobranski inženjerac izgradio, pa i za samog Pavelića, napokon dobiva trideset dana odsustva, ali on ne hrli obitelji u Glamoč već odlazi put Zemuna potražiti pomoćnicu Roziku. Ne samo da ju je pronašao, već je ubrzo spoznao i pravu ljubav iz koje se rodio sin Slavko, njemu je još dugo u dokumentima pisalo «rođen u Zemunu, država Hrvatska».

 Ratni vihor doveo je potom djeda Atifa do Dravograda gdje je uskoro zarobljen. U koloni Križnoga puta propješačio je put od Dravograda preko Požege do Osijeka. Kao zarobljenik prisilno je radio na sječi šuma u Slavoniji i Podravini. Ponovno je morao služiti vojsku, ali sada jugoslavensku, pa biva raspoređen na područje Kravjaka i Daruvara u jedinicu tzv. bosoletećih partizana koji su tako nazvani jer su vojni rok morali služiti bosi, bez obuće. Tu ga je pronašla i njegova Rozika i tada je prvi put  vidio sina Slavka.

Na Badnju noć 1945. otpušten je iz jugo-vojske i napokon se vratio Roziki i sinu u Cabunu, Ulicu Damira Babuka, nekadašnju Cabunsku Rijeku, a ako ga potražite, tamo i danas živi. Svoju ljubav prema Roziki ubrzo je okrunio vjenčanjem, a najveseliji im je uzvanik bio - sin Slavko.

 Po otpustu iz vojske zaposlio se kod Janka Potza u Bistrici. Radeći u Bistrici i po okolnim selima, zainteresirao se za pčelarstvo te je tako kupio svoju prvu košnicu. Košnicu nije platio novcem već je za nju dao kaput koji je skinuo sa sebe. Tada nije bio svjestan da je to početak jedne pčelarske dinastije koja je izrasla u najveće pčelarstvo u državi i sada broji oko 2000 košnica. Nije bio svjestan ni da je, noseći svoju prvu košnicu na leđima pješice, zapravo izvršio prvu selidbu pčela na relaciji Lisičine - Cabuna utirući tako put selećem pčelarstvu koje je na njegov ponos nastavio i sin. Ubrzo postaje državni pčelar i sa zaduženih sto košnica pčelari na cijelom području bivše države. No nakon četiri godine vraća se obitelji u Cabunu gdje kao najamni radnik strpljivo radi, podiže svoju obitelj i polako povećava svoje pčelinje stado.

Što na kraju reći o čovjeku koji iza sebe ima tri rata, dva kralja, Pavelića, Tita i Tuđmana te još Mesića i Josipovića, a broj država u kojima je živio ni sam ne zna?!

Nama, njegovim potomcima, veći dio priče surov je i nestvaran. Može nam biti inspiracija i pokazati nam da mi živimo lijep i lagodan život na čemu trebamo biti zahvalni. Znamo da je puno toga moglo završiti na drugačiji način i da tada ne bi bilo ni pčelarske dinastije a ni nas. Zato s velikim ponosom na ovu priču trebamo reći: «Hvala ti, deda, što nisi pokleknuo, što si  uspio preživjeti i dati nam primjer upornosti, životne snage i radišnosti, i što si dionik stvaranja nas, bogatog obiteljskog stabla: sina Slavka sa snahom Ajšom, unuka Zlate i Jasne, unuka Adama, praunuka Katarine, Emanuele, Senke, Sanele, Davora, Alena, Marina i prapraunuka maloga Nike».

Deda, kao mlad volio si jednu pjesmu koju dugo godina nisi čuo, a koju mi mladi i ne znamo. Danas ćeš tu pjesmu ponovno čuti i njome ti od srca želimo sretan rođendan, a sve vas molim da ustanemo i pljeskom pozdravimo ovog čovjeka koji ima 100 godina. (Pjesma: U đul bašti kraj šimšira)

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

tolstoj2012
17.3.2013. 23:26
Pa za Atifa je plesala u bezopasnom okruženju! Ovi mlađi kao Vi sigurno bi morali malo više platit...
Pridružujem se čestitkama! Svako dobro!
Ljubo R. Weiss
10.3.2013. 0:49
Koliki je honorar trbušnoj plesačici, da si je naručim za rođendan??
Ne stoti, sto godina doživljavaju samo oni koji jedu propolis i med i koji se ne nerviraju što Hrvatska već nakon godinu i malo više nema kako spada- vladu!
Ti bokca, život dug cijelo jedno stoljeće!!!??
SRETAN STOTI ROĐENDAN ATIFU ŠVRAKI! I DA NAM JOŠ POŽIVI!


Još iz kategorije Aktualnosti