Nakon zanimljive rumunjske večeri Marius se ponudio da nas odmah po izlasku Sunca povede do Râșnova i Brana. Jutro je bilo drsko hladno i dah se odmah pretvarao u magličastu ledenicu. Marius je zagrijavao automobil. Cesta E574 koja spaja Transilvaniju i Vlašku vodila nas je prema lokacijama koje smo željeli posjetiti. Udaljenosti od Braşova do Râșnova i Brana nisu velike, no svejedno automobil uvelike olakšava posjetu istima jer bi se inače obilazak istih morao odvijati na druge načine, lokalni autobusi i stopiranje nisu ponekad najbolje rješenje. Doputovali smo do malenog gradića Râșnova i pogled mi se usmjerio prema gore, prema oblacima. Na vrhu duge i široke stijene stajala je utvrda. Zanimljiva je ta opsjednutost ljudi penjanju ka visinama, no gradnja utvrda na povišenom davala je kao prvo stratešku prednost pred onima drugima koji su tu prednost htjeli oduzeti. Što je sve čovjek koji je stajao na vrhu utvrde imao kao prednost? Prednosti: nadzor cesta i prilaza, lakšu obranu utvrde, psihološku prednost i puno drugih stvari, zasigurno. Sjetio se tako netko, točnije Red teutonskih vitezova, da 1215. godine sagrade citadelu na mjestu stare lokacije gdje su Dačani digli svoje uporište u onom vremenu prije Rimljana. Prvi spomen te utvrde datira iz 14. stoljeća. Zanimljiv je i podatak da je utvrda osvojena svega jednom u povijesti i to 1600. godine, pa eto dobrog dokaza da je dobro graditi neosvojiva orlova gnijezda na vrhovima planina.
Parkirao je Marius svoj auto i čim sam izašao iz ugrijanog vozila presjekao me hladan planinski zrak. Prije nego što smo krenuli pješice prema utvrdi zaustavili smo se pored šatora sa suvenirima da obavimo kupnju i da ''zgužvamo'' koji lej. Lagano smo se uspinjali asfaltiranom cestom koja je vijugala kroz šumoviti predio prema vrhu. Kako se nadmorska visina podizala tako mi se činilo da je snijeg u okolici svjetliji i da je nebo postajalo sve modrije. Čovjeku se razbistri i vid i um na svježem hladnom planinskom zraku. Ispred nas se počela nazirati utvrda sa svojim kulama i širokim bedemima. Nastalo je u trenu nekoliko fotografija, iako stvarno ne znam zašto smo na jednoj slikali kao neka čudovišta, a dobro smo se dogovorili da nam cilj Transilvanije nije Drakula. Vječna djeca! Tabla pored ulaz ukazala je da je to nekad bio ''Situl Dacic'', dačanska utrvda, no sada definitivno ne bih o njima, to je priča za arheologe jer o njima tamo nije ostalo puno vidljivih tragova. Ulaznica po cijeni od 10 leja uistinu je za svaki novčanik i ne treba propustiti ulazak i obilazak. Pogled sa citadele oduzimao je dah. Priroda u okolica još uvijek ima predznak divljine. Južni Karpati dizali su se iznad crnogoricom prekrivenog tla. Oblaci su se zadržavali na udaljenim oštrim stijenama dok su se visoki vrhovi sa snježnim kapama podizali prema nebesima. Nebo je bilo obasjano sunčevim zrakama. Pogled prema uspavanom gradiću Râșnovu prikazao je maglom obavijeni grad; rumunjska zastava ovješena na zidine citadele bila je jasnih boja. Šetali smo zamišljenim hodnicima, iznad nas nije bilo krova, samo otvoreno vedro zimsko nebo. Na ulazu u jednu prostoriju turističkog ureda stajao je živi srednjovjekovni vojnik duge bijele brade oboružan halebardom, zanimljiva turistička atrakcija.
Doznao sam ponešto i o jednoj legendi vezanoj za zdenac koji se nalazio u utvrdi. Legenda kaže da su prilikom duge opsade dvorca u vrijeme Osmanskog carstva, građani ostali bez zaliha vode. Zarobili su tako dva turska vojnika i ponudili im da iskopaju bunar u zamjenu za njihove živote. Navodno su kopali dugih 17 godina i iskopali bunar dubok 143 metra. Legenda također kaže da vojnici nisu pošteđeni. Zdenac i dan danas stoji na sredini utvrde i potiče ljude na maštu i uistinu je dubok 143 m.
Sam naziv utvrde potječe od dva izvora. Prvi kaže da je ime moguće nastalo iz slavenske riječi "žrŭnovy", što znači selo ili dolina. Drugi izvor kaže da je ime nastalo iz njemačkog jezika i da je vezano uz riječ ''rosenau'' - ruža. Štoviše i na gradskom grbu Râșnova nalazi se rascvjetala ruža.
Polako smo se pješice spuštali prema automobilu kako bi nastavili putovanje. U tom trenutku začuli smo zvuk traktora. Domišljati Rumunji preuredili su traktor za prijevoz turista prema vrhu. Prikolica je bila prekrivena najlonskom ceradom. Ne bi to bilo ništa posebno da se unutar prikolice nije začula harmonika i violina. Nema mjesta na kojem ljudi ne mogu zasvirati. Napustili smo Râșnov.
Zamak Bran (Castelul Bran) nalazi se 28 km jugozapadno od grada Braşova. Na jedvite jade uspjeli smo pronaći parking između sve te sile automobila, turističkih autobusa i mase turista. Podatci iz turističkih brošura i interneta kazuju mnogo . U 14. stoljeću dvorac su podigli vitezovi Teutonskog reda. Tokom vremena bio je nekoliko puta dograđivan, ali i dalje je zadržao prepoznatljivi gotički stil. Bio je tokom prošlosti i rezidencija kraljeva kao i mjesto gdje je rođena legenda o Drakuli, no o tome nešto ću kasnije.
Polako smo šetali prema dvorcu dok je Marius davao retrospektivu o Romima u Rumunjskoj. Na to ga je potaknulo pitanje o poznatim šeširima koje Romi nose. Tako Marius kaže da mu se ne sviđaju ovi ''novi'' Romi jer samo glume da su oni stari. Koliko sam shvatio iz razgovora Marius je o ''starim'' Romima pričao s dozom poštovanja. Izjavio je da su stari Romi puno radili, što u rudnicima, što bavljenjem stokom, što različitim poslovima, dok ovi novi Romi samo nose šešire. Dok je tako tekao razgovor našli smo se u podnožju zamka. Kroz gusto granje nazirala se kontura dvorca. Gotički i mračan, usjekao se u živu stijenu i izgledao je kao da ga ni najveći potres ne bi pomaknuo ni milimetra. Jedino što mi se činio relativno malenim. Prošli smo kroz masu ljudi koji su se okupili oko štandova u etno selu koje je stvoreno u okolici dvorca. Cijena ulaznice od 25 leja, nije za svaki džep, ali se isplati. Uspinjali smo se prema ulazu i stalno sam pogledavao prema gore. Dvorac je toliko privlačan na pogled da je bilo teško ne gledati u njega. Irski križ stajao je podno same stijene iz koje je rastao zamak. I dalje sam mislio kako je dvorac malen. Ulaz me nije razuvjerio u to.
Dobro došli u labirint! Nevjerojatna je unutrašnjost zamka. Toliko prostorija i hodnika nisam mogao ni zamisliti prilikom pogleda izvana. Današnji dvorac Bran uređen je kao muzej srednjovjekovne umjetnosti, svaka prostorija je priča za sebe. Muzej se sastoji od zbirke oružja, antiknog namještaja i lovačkih trofeja. Mračnim malenim hodnikom uspeli smo se prema svjetlu na kraju tunela i izašli kroz ormar u novu prostoriju. Mnogobrojni tajni prolazi davali su dodatnu čar. Taman kad sam pomislio da sam istražio sve pojavio bi se neki novi prolaz ili hodnik. Dvorište je obraslo bršljanom koji se spuštao s malenih krovova i greda. Voda, netom otopljenog snijega, se cijedila s listova dok su se sunčeve zrake lomile u kapima. Na središnjem dijelu dvorišta nalazio se srednjovjekovni zdenac lijepo isklesan iz kamena u kojeg su ljudi ubacivali novac i vjerojatno pritom nešto i zaželjeli. Crijep je bio lijepe crvene boje i krasio je malene tornjeve. Svidio mi se i pogled na naselje Bran sa vrha zamka.
Posebnost ove lokacije je i u tome što je u njemu bio zatočen i sveopće poznati grof Drakula, ali samo na vrlo kratko vrijeme. 1897. irski pisac Abraham "Bram" Stoker napisao je poznatu gotičku novelu ''Drakula'' kojom je proslavio Rumunjsku i Transilvaniju jer upravo zbog te novele većina turista hrli u dvorac Bran. Grof Drakula, povijesna ličnost, pretvorena je u vampira Drakulu koji spava u lijesu, diže se preko noći i pije krv mladih djevojaka otetih iz svojih kreveta u noćnim spavaćicama. Rođena je legenda. Nisu se niti osnivači muzeja mogli othrvati toj činjenici, pa je jedan cijeli kat posvećen literaturnom liku Drakule. Sve u svemu, zanimljiv je i taj dio prošlosti zamka Bran.
Tijekom prve polovice 20 st. dvorac Bran bio je i rezidencija rumunjske kraljevske obitelji, vladara Ferdinanda i žene mu Marije. Dvorac je tada preuređen i danas se može vidjeti i dio zbirke posvećen njima.
Nakon obilaska ovog zanimljivog mjesta krenuli smo u obilazak etno sela. Što se tamo može vidjeti? Apsolutno sve što selo nudi! Kobasice, čvarci, slanina, šunka, mnogobrojne vrste sira, mlijeko, krvavice, dimljeno meso, rakije na litre, vina i raznih etno stvarčica od igračaka do razne drvenarije bez neke osobite svrhe. Postavili su oni tu i kuću duhova ili kuću strave, dok na mnogobrojnim štandovima možete raspravljati o cijeni za majice s motivima Drakule u različitim pozama, a nađe se tu ponekad i samo dvorac na majici.
Ugodan dan završili smo u etno restoranu usred naselja Bran i na domaćim specijalitetima, pečena kobasica bila je za polizati tanjur.