Banner
Reformist Čačić: Sramotno dovoditi u vezu zločinačku NDH s Domovinskim ratom
SABA: Raos izjednačio ustašku NDH s današnjom suverenom i demokratskom Hrvatskom
Oboljeli od rijetke bolesti srca i dalje čekaju dostupnost lijeka u Hrvatskoj
Plenković: Svi dijelimo vrijednosti jednakosti i poštivanja manjina
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Jutarnji list: Postroženi uvjeti za gotovinske kredite

  Putujem i pišem

Transilvanija: Sighişoara – Drakula je rođen!

  Žarko Klaić           16.07.2012.         8592 pogleda
Transilvanija: Sighişoara – Drakula je rođen!

Kada vas u nesigurnom srednjem vijeku, tijekom 12. stoljeća, neki kralj pozove da se naselite u sigurno okružje i da nesmetano radite ono što ste oduvijek radili onda prihvatite poziv. U slučaju Transilvanije pozivatelj je ugarski kralj, a pozvani su njemački obrtnici i trgovci iz rajnske oblasti, točnije Sasi. 1191. godine kroničar Krauss navodi naselje na mjestu današnje Sighişoare koje je već do 1280. g. već nosilo latinski naziv Castrum Sex ili ''šestostrana utvrda'' (Uvrda Sasa).

Sve turističke brošure, internet stranice o Rumunjskoj, turistički vodiči i drugi izvori navode ovaj grad kao mjesto koje se mora posjetiti. Stoga smo za 11 leja (oko 18 kuna) kupili autobusnu kartu od Târgu Mureşa do Sighişoare, što iznosi nekih 50 km vožnje zanimljivim krajolikom kroz rumunjska sela. Važno je navesti glavno prijevozno sredstvo koje je vrlo rašireno u međugradskom prijevozu - mini bus. Mreža gradova povezana je tim malenim, vrlo točnim, no neudobnim prometalom. Za ne tako velike novce možete stići  doslovno bilo gdje.

Dok smo se tako vozili prema odredištu, primijetio sam način odijevanja lokalnog stanovništva i počeo pisati bilješke. Kod Rumunja, barem onih starijih popularna je pastirska kožna kapa čiji se vanjski rub preklapa  prema gore te se vidi krzneni dio s kojim je kapa obložena iznutra, najčešće su smeđe boje, ali ih ima i sivih, s prednje strane ima obod. Često kapa ide uz kožni kaput. Posebno mi se svidjela romska odjeća, a to je posebna priča. Muškarci nose specifične velike šešire  sa širokim obodima, bilo odrasli bilo djeca. Najčešća su bijele boje.

Žene su najčešće u vrlo slikovitim suknjama bez obzira na godišnje doba. Varijante su razne; žuta suknja s cvjetnim uzorcima, zatim posve bijela suknja, ponekad što šarenije to bolje. Svoju odjeću nose se ponosom.  Rumunjska sela imaju svoju posebnost. Primijetio sam da se seoske obiteljske kuće najčešće sastoje od dvije kuće, jedne veće i jedne manje koje su povezane velikom drvenom kapijom koje su urešene na različite načine ovisno o bogatstvu pojedine obitelji. Nad kapijom je postavljena mreža, uvijek od drveta. Kuće su često u bojama, plava i crvena često dominiraju. Nije neobično na glavnoj cesti vidjeti konjsku zapregu, uglavnom su to Romi kojima je to uobičajen prijevoz. Stigli smo nakon životopisne vožnje u Sighişoaru.

Grad je stoljećima bio vodeće trgovačko središte i glavni grad Transilvanije. Grad je trgovački cvao već od 12. stoljeća, te su umjetnici i majstori iz cijelog Svetog Rimskog Carstva, naravno onog njemačkog, dolazili na poziv bogatih njemačkih trgovaca i obrtnika. Podizale su se fortifikacije, crkve, građevine običnog puka i bogatih mecena. Što se onda danas promijenilo, skoro 900 godina nakon dolaska Sasa u Sighişoari? Vjerovali ili ne, gotovo ništa. Grad je zamrznut u vremenu i uz samo nešto oronulih zidova i ponešto tamnijih fasada ostao je isti onakav kakav je i bio u njegovo najsjajnije vrijeme. Dan danas grad ima izvrsno sačuvano povijesno središte sa citadelom iz 12. st. To sve prepoznao je UNESCO koji je uvrstio staru jezgru u svoju zaštićenu baštinu.

Penjali smo se prema staroj jezgri grada bez nekog plana, a kad čovjek nema plana onda može nešto i propustiti, slučajno. Pomalo gladni spustili smo se do prvog restorana i odlučili se okrijepiti. Osjetila se pojačaju nakon što tijelo osjeti ugodu, iskustvo nalaže. Juha od fileka s ljutom paprikom i kajmakom, komad lijepo pečenog mesa s krumpirima i miješanom salatom te odlično pivo crni Ursus učinilo je svoje, tijelo je bilo zadovoljno. Laganim koracima uputili smo se prema Cidadeli (Cetate) ili Gornjem gradu i uspinjali se. Ulice su bile uske, sa zgradama koje su postavljene u cik-cak varijanti. Zelena, crvena i žuta pročelja sa lijepim crvenim krovovima svjedočila su istoj onoj ljepoti koja je krasila ovaj cehovski, trgovački grad i u prošlosti. No, zar je ovo sadašnjost? Nisam više bio siguran.

Prošavši kroz glavu portu koja se nalazila ispod Satnog tornja iz 13.st. zakoračio sam u neko drugo vrijeme. Nekoliko koraka dalje, našao sam se pred tablom obješenoj o kuću žute boje. Stajao sam pred rodnom kućom Vlada III. Tepeša ili kasnije u legendi prozvanog ''Drakula''. Ta slavna osoba rumunjske, ali i europske povijesti rodila se 1431. godine upravo u Sighişoari i živjela ovdje sve do 1435. godine., kao dječak. Vlad Dracul je obilježio svojim životom jedan veliki period rumunjske prošlosti, stoga stajati ispred njegove rodne kuće poseban je doživljaj. Nedaleko od Satnog tornja nalazi se i bista posvećena Vladu III. Tepešu, pored koje se nalazi malena gotička crkva. Uputili smo se prema Donjem gradu koji je drugi važan dio ovog srednjovjekovnog bisera.

Mnoge građevine u tom dijelu grada imaju fino usađena obilježja obrtničkih cehova; cehovski grbovi, uklesani natpisi na gotici, stare majstorske radionice u kojima se još i sada može osjetiti duh onog vremena, zvukove čekića i nakovnja. Na Donji grad nas vode neobične, drvetom natkrivene, stare kamene stepenice. Podatci kažu da su izgrađene 1642. godine kako bi učenici mogli doći iz grada do škole na brdu. Mračno stubište vodilo nas je dalje, poput vremenskog vrtloga prema gore. Iako se zove Donji grad, nalazi se na brijegu i dominira cijelim gradom kao najviša točka grada. Stepenice su nas vodile sve do gotičke Crkve na brijegu i njemačkog groblja.

Naši koraci i glasovi uznemirili su jato crnih vrana koje su se skrivale u krošnjama, podigle su se i zlokobnim kreštanjem zacrnile nebo. Poput scena iz nekog povijesnog tajanstvenog romana, u tom trenutku iz crkve začuli su se zvuci psalma, netko je pjevao. Evangelička crkva iz 14. stoljeća zasjala je u novom ruhu dok je u dvorištu crkve spokojno mirovalo njemačko groblje prekriveno bijelim snijegom. Bijeli je snijeg prekrio i cijeli grad, kao meki pokrivač.

Naši koraci ostavljali su tragove u snijegu, sjeli smo u autobus i uputili se natrag prema Târgu Mureşa. Nisam siguran jesu li naši koraci i dalje tamo negdje u tom srednjovjekovnom biseru u dolini rijeke Târnava Mare? Vjerojatno jesu, barem u mislima.

 

Prosinac, 2011. godine

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Putujem i pišem