Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Virkas

Tramvaj zvan Žudnja: Za čim žude bijela stabla

  Marina Mađarević           09.07.2021.         559 pogleda
Tramvaj zvan Žudnja: Za čim žude bijela stabla

Jedan od kazalištu dražih autora svakako je američki književnik Thomas Lanier Williams III., poznatiji kao Tennesee Williams. Kreator je to iscrpljujućih i krajnje složenih književnih međuljudskih odnosa te nevjerojatan stvaratelj teških i bezizlaznih radnji, toksičnih i tmurnih podneblja te pitanja koja intenzivno propituju moralnost odluka likova. Neki od njegovih najpoznatijih tekstova (poput Mačke na vrućem limenom krovu, Staklene menažerije, Ljubavnog pisma lorda Byrona) redovito su dramatizirani i ekranizirani, a osobitu popularnost stekao je 1947. godine tekstom Tramvaj zvan žudnja (A Streetcar named Desire) koji je 1951. doživio u vječnost upisanu nagrađivanu filmsku ekranizaciju s elementima filma noir, a za koji je ujedno osvojio i Pulitzerovu nagradu i Broadway. Zanimljivo, navedena je ekranizacija u svijet zvijezda lansirala mladoga Marlona Branda te potvrdila zvjezdani status Vivien Leigh.

Mada su od objave navedenoga teksta prošle čak sedamdeset tri godine, isti i dalje izaziva zanimanje publike. Interes za navedeno javio se i prošle godine u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, gdje je točno šezdeset godina od prve izvedbe ove drame u Hrvatskoj (Gavella, 9. siječnja 1960.) ponovno izvedena na daskama Grada. U sklopu ovogodišnjega Virkasa, ista je zaigrana u Kazalištu Virovitica.

U cipele Blanche DuBois (čije ime – nimalo u skladu s njezinim karakterom – nosi zanimljivo značenje: „bijelo stablo“) uskočila je svevremena Senka Bulić, prikazavši na kazališnoj sceni jednu novu inačicu navedenoga lika: divlju, sirovu, izgubljenu, kapljici pretjerano sklonu Blanche, nimalo nalik slatkastoj dami Leigh iz filma. Bulić prikazuje ženu koja zna što želi, a opet, prikazuje izuzetno ranjivo stvorenje zatočeno u nemilom svijetu koji rado gazi slabije od sebe. Na trenutke taj prikaz djeluje karikirano, na trenutke dijabolično, u većini komada izaziva ono što je ulogom i predviđeno: ženu koju treba ili mrziti ili žaliti.

Dovozi se u kvart svoje rodbine tramvajem zvanim „Žudnja“, žudeći i sama za domom, utjehom i spokojnim životom. Ne pronalazi utjehu ni u svojoj sestri Stelli (Ivana Gulin) i jedinoj živućoj članici svoje izumrle aristokratske obitelji i jedinom tragu izgubljenog imanja Belle Reve, ženi koja pristaje na mrvice ljubavi nasilnoga supruga Stanleyja Kowalskog (Marjan Nejamšić Banić) u društvu koje podržava alkoholizam, nasilje i samoću – dio toga društva su Stanleyjevi poročni prijatelji Steve Hubbel (Bojan Beribaka), Pablo Gonzales (Hrvoje Sebastijan), Hubbelova žena Eunice (Srđana Šimunović) te „majčin sin“ Mitch (Zdeslav Čotić).

Scenografija predstave djeluje poput kakve stare, požutjele fotografije zahvaljujući oblikovanju svjetla za koje je zaslužna Vesna Kolarec. Poigravanje svjetlom na svojevrstan način djeluje i poput karakterizacije likova u kojoj se naglašava premoć (Stanleyjevo svjetlo je intenzivno, jezivo bijelo, a Blancheino žuto, retro i toplo svjetlo nosi miris pisama izgubljenoga ljubavnika i želje za iskupljenjem/vraćanjem na početak).

Cijela predstava nosi jednu tešku notu u kojoj se na površinu priziva neka iskrivljena, modernistička katarza; umjesto pozitivnoga pročišćenja emocija iz kazališta se izlazi s naramkom bolnih emocija i naglašenim promišljanjem o antagonizmu likova koji nas tjera da mislimo da nijedan od njih nije dobar i da je svako dobro u tom konstruiranom getu neostvarivo. Ovakav „vitalni naturalizam“ u potpunosti obuzima dramu, a svojim umjetničkim pristankom na kaotičnost glumačka ekipa Tenneseejevu tekstu daje nov život.

Redatelj Paolo Tišljarić poigrava se velikim brojem pitanja koja i danas, u većoj ili manjoj mjeri, na svjetskoj razini nailaze na dvojna mišljenja: konstantna izmjena ženskih prava i patrijarhalne tradicije, seksualna ispravnost, tanka granica između alkoholizma za zabavu i alkohola za zaborav, kapitaliziranje (unovčavanje) ljubavi, starenje i prolaznost. Ovo posljednje, prolaznost, najviše naglašava Meksikanka odjevena i našminkana kao kostur u maniri španjolskog blagdana Día de los Muertos (Ines Tričković) koja neobjašnjivo dolazi na scenu pred kraj predstave. Zauzima ulogu promatračice koja na kraju predstave pjeva prigodnu pjesmu benda Of Monsters and Men, pjesmu o staroj kući, samoći i glasu u glavi koji povlači unatrag. U tom završnom dijelu (u kojemu po Blanche dolazi čovjek u bijelom – zapravo, liječnik iz sanatorija, no metaforički smrt, mir, oslobođenje) kao da se sastala sva tenneseejevska bit, sklonost crnom i bijelom, žaljenju i hvaljenju, mržnji i simpatiziranju, spojili su se i anđeli i demoni i autorova poznata rečenica: „Riješim li se svojih demona, izgubit ću i svoje anđele.“

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas