Postupak Kukuriku s Habušem nedorečen je, iznuđen i neiskren. Pokazuje pomanjkanje vjerodostojnosti i u onih koji se na vjerodostojnost najviše pozivaju, te razotkriva zbrku u oporbenoj koaliciji, sijući sumnju u politički moral nove vlasti. Umjesto da pobere simpatije brzom isprikom i trenutnom ostavkom, dokazujući da takvi propusti naprosto ne dolaze u obzir, oporbena se koalicija srozala na farsu: pivce za živce prerasta u stigmu od koje se neće oprati cijeloga mandata. Nezrelo, fušerski i neodgovorno. Onako, hadezeovski.
Sam Habuš demonstrirao je potpuni nedostatak svijesti o osjetljivosti trenutka. Dan nakon večeri koje se pijan sudario, pomislio je da će biti dovoljna rečenica isprike u kratkome priopćenju. Kakva pogreška! Habuš ili ne razumije u kakvoj zemlji živi, ili mu je uspjeh na izborima u Varaždinu poremetio sposobnost zdravorazumskoga građanskog rasuđivanja. Kako ne shvaća da kandidat koalicije koja obećava vratiti povjerenje u politiku mora snositi posljedice za ama baš svaki javni čin, a naročito za tako očitu bedastoću kakva je pijani sudar u martinjskoj noći, na koju je policija tjednima unaprijed javno upozoravala?
No, Habušev politički autizam, čini se, ukazuje na nešto ozbiljnije od osobnoga političkog glavinjanja. Posve je moguće da Habuš nije postupio suprotno, nego sukladno predodžbama o odgovornosti koje dominiraju njegovom strankom. Njegov slučaj, hoćeš-nećeš, podsjeća na druge HNS-ove kontroverze, kojih se stranka godinama ni ne pokušava riješiti: Srećko Ferenčak, koji je prošle godine nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora zbog malverzacija zemljištem u Zagrebu, zamjenik je direktora HNS-ove predizborne kampanje. HNS-ov dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić u srpnju je zaradio USKOK-ovu optužnicu zbog sličnih razloga, ali stranku to nije spriječilo da ga uvrsti na izbornu listu u desetoj izbornoj jedinici.
Kako bi rekao Zoran Milanović, »povjerenje je ključna riječ«. Ako u HNS-u drže da se povjerenje gradi tako što će se gradonačelnici pijani sudarati, a optuženici natjecati za Sabor, tada nije više jasno zašto, zapravo, glasati za HNS. Razlika prema HDZ-u tada prestaje biti u pristupu politici, a pretvara se tek u razliku u intenzitetu nepoštovanja birača i dobrih običaja. Ako se HNS-u mora tuviti da se elitizam i prikriveni prijezir prema HDZ-u može opravdati samo radikalno različitim ponašanjem, tada nije jasno otkud crpe vjerodostojnost da sami sebe smatraju elitom.
Problem je i širi. Četiri su dana koaliciji trebala da Habuša makne s izborne liste, a Radimir Čačić osramotio se najavom da će mu ovaj put oprostiti. Zoran Milanović upustio se u utorak na HTV-u u unaprijed neuspio pokušaj da objasni kako se koalicija nosi s tim izmišljenim problemom. HNS odlučuje sam, SDP im ne može nametati odluke, smisao je onoga što je rekao Milanović.
Očito je, dakle, da koalicija nije ni razgovarala o temeljnim etičkim polazištima kojih se svi njezini pripadnici moraju pridržavati. Zasade političkoga morala ne bi smjele ovisiti o okolnostima i dnevnim odlukama svake stranke ponaosob. Hrvatsko društvo nije još dosegnulo razinu odgovornosti koja se za svakoga političara naprosto podrazumijeva, pa bi Kukuriku zato morao dogovoriti, ovjeriti i objaviti neku vrst etičkog kodeksa, i time jasno definirati razliku između prava običnih ljudi i obaveza političara.
Ne može Kukuriku očekivati da društvo usavršava njih; ovoj zemlji napokon treba vlast koja će biti bolja od društva koje vodi. A sve dok nas Kukuriku hadezeovskim metodama bude uvjeravao da postoji razlika između njih i HDZ-a, habuši će dokazivati suprotno.
