Banner
Reformist Čačić: Sramotno dovoditi u vezu zločinačku NDH s Domovinskim ratom
SABA: Raos izjednačio ustašku NDH s današnjom suverenom i demokratskom Hrvatskom
Oboljeli od rijetke bolesti srca i dalje čekaju dostupnost lijeka u Hrvatskoj
Plenković: Svi dijelimo vrijednosti jednakosti i poštivanja manjina
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Jutarnji list: Postroženi uvjeti za gotovinske kredite

  Putujem i pišem

Tragovima Europe - putositnice iz Italije, Francuske, Španjolske i Portugala (2004.)

  Žarko Klaić           25.03.2012.         2948 pogleda
Tragovima Europe - putositnice iz Italije, Francuske, Španjolske i Portugala (2004.)

Prolazim, putujem i ne ostavljam trag, zaustavljam se. Slike mi prolaze glavom: Alpe, Rimsko Carstvo, Talijani, Talijanke, talijanski jezik, renesansa, procvat i uspon Europe. Ovdje se rađala povijest Europe. Promatram cestu kojom se krećem i shvaćam '' da to je Europa koju želim vidjeti i osjetiti''. Osjećam duh prošlosti, promatram ljude, arhitekturu, slušam jezik; tjera me na razmišljanje. Nisam nikada razmišljao o tome kako izgleda Italija, ne mislim sada na Italiju kao državu, republiku ili kao bilo kakvu drugu političku tvorevinu, mislim na samu zemlju, tlo, njene stijene, kako izgleda okovana snijegom, more, obala. Upoznao sam i to, promatrajući je. Promatrao sam njene gradove s autoceste, danju i noću. Noć daje ovim gradovima neku posebnu ljepotu i ugođaj je od grada do grada drugačiji.

Genova - Italija

Genova: luka na Ligurskom moru odiše duhom trgovine i pomorstva, u zraku se osjeti miris mora koji se lagano širi gradom i dopire do mene. Genova je grad koji ima povijest sličnu svim talijanskim gradovima - državama u povijesti. Pomorstvo, more, i trgovina. Pročitao sam negdje da se u ovom gradu rodio Kristofor Kolumbo ili kako bi rekli Talijani Cristoforo Colombo, slavni pomorac. No, ipak na mene najveći dojam ostavio je spomenik Garibaldiju, pogled s vizijom, pogled čovjeka s ciljem ujedinjenja Italije.

Na glavnom trgu (Piazza della Vittoria) predivan je slavoluk kojeg je nažalost podigao fašistički diktator Benito Mussolinni poradi pokazivanja veličine fašističke Italije i usporedbe iste s Rimskim Carstvom. Ugledao sam na trgu najmanje dvjestotinjak Vespa motora, očito uz automobil glavno prijevozno sredstvo Talijana. Grad je vrlo neuredan te kaotičan, zrakom se osjetila mješavina mirisa mora, ribljeg ulja i nečega neodređenog. Prometne gužve, strka i buka. Svejedno mi to nije umanjilo pozitivnu sliku koju sam stvorio o ovom talijanskom gradu.

Nica - Francuska

Zemlja galskih pijetlova, revolucije 1789, zemlja vina i vinograda. Zar se u toj državi rodio i živio Napoleon, rodila revolucija, rodila demokracija? Liberte, egalite i fraternite. Zastava se vijori ponad neke trošne kuće, plava, bijela i crvena boja ukazuju na sve. Stvorena je suvremena Republika Francuska, stvorena je država koja je udahnula Europi novi život.

Nica: prvo odrediste na putu kroz ovu predivnu zemlju. Luka i grad u kojem se odražava ime; mondeno. Grad bogatih, velikih hotela, blještavila, jahti i sjaja. Noć u Nici doživio sam na jedan posve drugi način. Šetao sam rivom, u društvu svojih kolegica, ulicama ovoga zanimljivog grada i samo promatrao more. Dolazimo na plažu i skupljamo kamenje na Azurnoj obali. Valovi nam pokušavaju oprati stopala.   Grad je već bio presvučen u novogodišnje ruho, postavljeno je klizalište, postavljeni je zabavni park, uredili su šetališta. Na štandovima se prodavala svakojaka roba, od slatkiša do malih, ali originalnih i rukom rađenih figura. Promatrao sam nasmiješena lica uličnih svirača, valjda se i njima sreća osmjehnula i netko im je u šešir ubacio pokoji euro.

Stigla je i večer, no mi smo i dalje polagano šetali. U daljini neke ulice začuli smo poznatu melodiju; nedaleko nas skupina pjevača izvodila je koncert a cappela, prepoznali smo skladbu Pergolessija '' Gdje je onaj cvijetak žuti '' i oduševila me je jer prekrasno zvuči u originalu tj. na talijanskom jeziku. Kao i svaki drugi grad pa tako i Nica ima svoju drugu stranu medalje. Glazba na radio stanicama afrička je, čuju se udarci bubnjeva, ulicama odjekuju strane riječi, Arapi (Marokanci, Alžirci...) i naizgled većinsko tamnoputo stanovništvo. Siromašni dijelovi grada i ljudi koji se u tom metežu snalaze kako znaju i umiju. Došljaci i putnici iz gotovo svih dijelova svijeta. Prosjaci i prostitucija na jednoj strani ulice, dok na drugoj strani ulice stoje hoteli s pet zvjezdica i casina koji dočekuju svoje stalne goste vrhunsku jet-set elitu klanjajući im se do koljena. Parkirani jaguari i nasmiješeni makroi. Turizam se u ovom gradu razvio u jednom potpuno drugom smjeru. Ovdje se turizam upravo temelji na kockarnicama, luksuznim hotelima, ponudom excort usluga, trošenja novca u neograničenim količinama i izigravanja razno raznih Hemingwaya na bogato opremljenim jahtama. Život ovdje odvija se u mahnitom ritmu izmjene dana i noći, kretanju ljudi i multikulturalnosti prije svega. Nica noću je grad koji diše punim plućima, 24 sata bez stajanja u ludom ritmu. Ovo je grad insomnije, vječitih prolaznika, pokojeg zalutalog slikara ili usamljenog pisca koji se nada da će napisati djelo života. Put niz autocestu nanosi nas dalje i dalje. Nakon mnogo sati vožnje ugledali smo Pirineje  i prizemljili u Lourdesu.

Lourdes - Francuska, Pirineji

Netom prije pohoda na ovo putovanje pročitao sam vrlo zanimljivu knjigu francuskog pisca Emila Zole '' Lourdes '', mislio sam tada da sam shvatio poantu te knjige i riječi koje je Zola u svom naturalističkom stilu iznio. No, došavši u to svetište shvatio sam sve i to povezao sa svojim razmišljanjima od prije. Svetište i katedrala izgledaju nadasve fantastično. Dodatni ugođaj davala je zima i pod nekim čudnim okolnostima obasjavala cjelokupno mjesto i kraj u okolici. Prvo što sam ugledao prilikom izlaska iz autobusa bila je utvrda na brijegu, ponad nje izlazilo je sunce i to je djelovalo na mene kao da je netko zaledio i zaustavio trenutak. Obilazak mjesta, svetišta, odlazak na misu i kupnja raznih suvenira bila je zanimljiva i poprilično skupa. Cijelo mjesto Lourdes živi od turističkih posjeta, kako ljeti tako i u svim godišnjim dobima. Vraćam se Zoli koji je u knjizi opisivao tugu i lažnu nadu ljudi koji su vjerovali u magično izlječenje od teških bolesti. Možda za neke druge ljude u budućnosti koji će dolaziti u Lourdes ipak postoji nada jer sama ljepota i ugođaj ovdje mogu djelovati poput eliksira mladosti.

Vitoria - Gasteiz - Baskija

Na sjeveru Španjolske, u povijesnoj pokrajini Baskiji, smjestio se grad Vitoria- Gasteiz. Ime Vitoria dolazi iz španjolskog jezika, dok je naziv Gasteiz baskijskog podrijetla na jeziku euskera. Grad Vitoria ujedno je i glavni grad pokrajine Ãlava.

 Prilikom planiranja puta posjet ovome gradu bio je pod velikim znakom upitnika. Stoga nas je poziv na posjet oduševio te smo ga u s radošću prihvatili. Put je bio vrlo dug i naporan jer smo se autobusom s juga Francuske direktno uputili u smjeru sjevera Španjolske. Naposljetku smo stigli na naše odredište gdje smo bili vrlo lijepo primljeni i smješteni. Smještaj nam je osiguran u školskoj zgradi. Uz ugodno druženje s domaćinima, objed i razgovor vrijeme nam je vrlo brzo protjecalo. Našoj skupini dodijeljen je i vodič, liječnik po zanimanju i nadasve Španjolac, što je u čestim navratima i isticao. Dobar vodič, ali njegov engleski s primjesama španjolskog  često je izazivao smijeh i hihotanje.

Šetnja ulicama Vitorie, uz pokoji zanimljiv i šaljiv komentar našeg vodiča, protekla je u ugodnom i poučnom ozračju. Posjetili smo gotičku katedralu Santa María koja potječe iz 13. stoljeća. Sam grad Vitoria-Gasteiz vuče korijene iz 12. stoljeća te ima vrlo zanimljivu i osebujnu prošlost ispresijecanu osvajanjima i ratovanjima španjolskih kraljeva npr. Alfonsa VIII. i Alfonsa X. Sama katedrala smještena je u staroj jezgri grada. Njen srednjovjekovni ugođaj ostavio je na mene  jak dojam te sam s pažnjom slušao detaljno izlaganje arheologinje koja je trenutno vodila poslove restauracije katedrale. Objekt je upravo bio u fazi obnove dijelova koji su tokom vremena oštećeni. Prilikom obilaska na glavama smo nosili zaštitne kacige; prolazili smo skelama i promatrali povijesni razvoj utvrde-katedrale iz perioda u period.

 Večernji dio obilaska grada pomalo me je, moram priznati i uznemirio. Veliki dio grada kojim smo prolazili bio je obilježen znakovljem i grafitima ETE-e ( baskijske separatističke organizacije ) koja je odgovorna za mnoge terorističke napade u Španjolskoj  u ime odcjepljenja Baskije od Španjolske. Fotografije zatvorenika visjele su ulicama te su na njima bile ispisane poruke i želje stanovnika da se njihova djeca, muževi i očevi oslobode pritvora.

Naši novi prijatelji Baski i pokoji Španjolac pokazali su se kao vrlo srdačni i otvoreni, te smo se vrlo brzo sprijateljili i stekli njihovo povjerenje. Naša mala skupina, neformalna Baskijsko-hrvatska udruga ljubitelja piva i  dobre glazbe (sam naziv proizlazi iz obostrane ljubavi prema gore navedenom piću), večer je provela u lokalnom caffe-baru. Atmosfera je odmah uzavrela te su se zapjevale i pjesme, čule su se hrvatske, a nedugo zatim i španjolsko-baskijske izvedbe. Probali smo i tzv. Calimocho, alkoholno piće spravljeno od crvenog vina i coca-cole uz krišku limuna. Naš vodič bio je vrlo raspoložen za fotografiranje i razgovor, te je bez nekog posebnog nagovora pristajao na slikanje. Svaki Španjolac ne bi bio Španjolac bez pokojeg hrvatskog rekvizita oko vrata, uz osmijeh slikao se sa šalom '' Hajduka '' oko vrata, izjavljujući : '' I love Croatia. ''

Portugal

Castelo de São Jorge - Castle of King George -  Lisabon

 Povijest: ponad stare Maurske četvrti (Moorish quarter) na najvišem od 7 lisabonskih brežuljaka podigli su Vizigoti ovu prekrasnu građevinu. U kasnom 14. stoljeću nazvana je po portugalskom kralju Joaou I. i sve do 15. stoljeća održava status kraljevske rezidencije. Veliki potres 1755. godine uzrokovao je znatna oštećenja na objektu. U novijoj povijesti važno je napomenuti da je 1910. godine dvorac postao nacionalnim spomenikom te je time stavljen pod zaštitu. Od 1940. pokreću se obnove koje traju i do današnjih dana.

Pred ulazom u dvorac portugalskog kralja Joaoa I. naišao sam na zanimljivu skupinu prodavača suvenira. Svaki grad, pa tako i portugalska prijestolnica ima svoje prodavače raznih suvenira. Zanimljivost ovih prodavača proizlazi iz činjenice što su svi podrijetlom s afričkog kontinenta (Mozambik) te su im i suveniri obilježeni afričkim tonom; ukosnice izrađene od ljusaka kokosovih oraha, narukvice neobičnih boja i niski, drvene figure ručne izrade, ogrlice od školjki i još mnogih. Jedva sam se bio spasio mlade crnopute prodavačice koja mi je nudila nadasve neobičan suvenir, privjesak izrađen od nekakvih oraha vrlo neobičnog izgleda, ali cijena od 5 € odvratila me je od te namjere. Odšetao sam laganim korakom do drugoga prodavača te sam za puno manju svotu novca kupio ispleteni novčanik s obilježjima i bojama Portugala (crvena i zelena) za uspomenu.

Odlučili smo prošetati  unutarnjim dijelom utvrde te smo otišli kupiti ulaznice. Iako smo bili nekoliko tisuća kilometara od kuće dobili smo i iskoristili studentski popust na ulaznice (1,5 €) i uputili smo se radoznalo u obilazak dvorca portugalskih kraljeva. Sam dvorac ima osebujnu lokaciju jer se nalazi na brijegu ponad grada te se s njegovih zidina otvara predivan pogled na stari dio grada Lisabona i ušće rijeke Tejo. Uokolo dvorca protežu se obrambene kule, šetnjom po bedemima utvrde omogućen je pristup svim kulama. Unutar dvorca nalazi se i maleni restoran u kojem smo ponešto popili i pojeli krumpiriće. Zanimljivost toga restorana su predivni paunovi koji su se ponad nas, na granama drveća, razmetali svojim perjem i mističnom ljepotom. Sve je tog dana odisalo ljepotom, jednostavnom i neodoljivom.

U dvorcu se nalazi i nekoliko nezaobilaznih uličnih svirača. Zvukovi frule i srednjovjekovnih melodija privukli su mi pažnju i uputio sam se prema izvoru glazbe. Zvukovi su me doveli do starog svirača odjevenog u stilu renesanse i njegovog sivog mačka koji je bio dresiran za čuvanje novca. Mačak je ležao na kutiji s novcem te je svaki put kad se netko previše približio kutiji glasno mjauknuo. Neobičnog li svijeta!

U unutrašnjosti dvorca, nalaze se predivni vrtovi, spomenik kralju Joau I. i jedan od najljepših vidikovaca grada Lisabona.

Pri izlasku iz dvorca pogodila nas je luda želja za povratkom natrag putem gradskog autobusa, te sam doživio nezaboravnu vožnju ulicama grada. Dvorac São Jorge lokacija je koju svakako treba posjetiti ako planirate put Lisabona

Podzemna željeznica  - Lisabon

Postoji još jedna stvar koja me je oduševila u Lisabonu; gradska podzemna željeznica. Ponajviše puta, tijekom boravka u portugalskoj prijestolnici, kretali smo sa stanice metro-a koja se nalazila u gradskoj četvrti Oriente te smo s tog odredišta polazili u druge dijelove grada. Željeznica je nadasve očaravajuća, uredna je, a i s gledišta arhitekture dosta je učinjeno na njezinoj funkcionalnosti i estetskom izgledu. Vlakovi su dolazili i odlazili na vrijeme, što je dosta važno ako ste u jurnjavi s vremenom. Mase ljudi, turisti i lokalno stanovništvo koriste metro za javni prijevoz jer je funkcionalan i vrlo brz način prijevoza. Crvena, ljubičasta, zelena, plava i žuta linija povezuju sve dijelove grada u jednu cjelinu. Nisam doznao cijenu prijevozne karte pošto smo imali besplatan prijevoz tijekom cijelog boravka u Lisabonu. Dana nam propusnica omogućavala nam je prijevoz u svako doba dana i u svim smjerovima. Podzemna željeznica kao takva okupljalište je raznih ljudi, koliko ljudi toliko se čulo i stranih jezika, jednostavno sam imao osjećaj  sveprisutne Europe smještene u jednoj točki. I dok smo tako čekali vlak za sljedeće odredište začuli smo glasno pjevanje skupine 20-tak Francuza, pjevali su poznatu francusku pjesmu '' Champs Elysees '', mislim da su time imali jasnu namjeru iskazivanja svoje nacionalne pripadnosti, svojih boja, svojeg ponosa. Liberte, egalite, fraternite. Nasmijali smo se od srca u njihovu čast.

Obilazak Malveire i Mafre

Prilikom našeg posjeta Lisabonu nekima od nas zapao je smještaj izvan samoga grada, te smo bili smješteni u Malveiri. Domaćini su nam osigurali boravak u obiteljima. Našao sam se zajedno s jednim Poljakom u vrlo ugodnoj i simpatičnoj portugalskoj obitelji Silva. Jedne večeri pozvani smo na obilazak Malveire i Mafre. Gospodin Silva, Poljak Marcziek i moja malenkost uputili smo se terenskim automobilom u obilazak. Provezli smo se najprije Malveirom, a zatim smo pošli lokalnim cestama put Mafre; naselja s otprilike 5000 stanovnika. Gospodin Silva putem nam je objašnjavao gospodarske prilike u mjestu, govorio je o klimi i prehrambenim navikama Portugalaca koja se uglavnom bazira na plodovima mora. Podvodni ribolov npr. jedan je od raširenijih hobija u Portugalu i mnogi ljudi svoje slobodne dane provode u njemu.

Jedna od zanimljivosti na putu iz Malveire prema Mafri je stari zid dug nekoliko kilometara koji se proteže duž ceste. Zid je podignut negdje u kasnom srednjem vijeku, a sagradili su ga portugalski kraljevi u svrhu stvaranja umjetnog lovišta tj. područja isključivo za lov i odmor kraljeva. Mnoge plemenite životinje koje se u ono vrijeme bile namijenjene isključivo lovu zadržale su se i dan danas na tom području i zakonski su zaštićene.

Došavši u Mafru parkirali smo automobil te smo počeli razgledati Palaču-Samostan koja je sagrađena u 18. stoljeću, jedan od najvećih religioznih spomenika u Portugalu. Palača se sastoji od 330 soba isključivo namijenjenih smještaju redovnika i ima jednu od najveličanstvenijih knjižnica,  broji 36 000 knjiga.

Mjesto Mafra vrlo je lijepo uređeno u što sam se uvjerio vidjevši mjesni park. Mafra ima i razvijenu sportsku rekreaciju, sagradili su veliki rekreativno-sportski centar koji stoji na usluzi mjesnom stanovništvu ali i turistima koji navrate u mjesto.

Doznao sam ponešto i o jednom od većih problema Portugala, a on se očituje u sve učestalijoj prodaji zemljišta strancima. Tokom godina gospodarskog napretka Portugala i tržišne ekonomije Europske Unije Portugalci gube korak u financijama. Cijene zemljišta su porasle i Portugalci si ne mogu priuštiti otkup. Stranci kupuju zemlju i grade skupocjene hotele namijenjene uglavnom jet-set turizmu, turistima dubljeg džepa.

Nakon obilaska Mafre uslijedio je i najuzbudljiviji posjet. Svratili smo u malo ribarsko selo Ericeira na obali Atlantskog oceana, otprilike 10-tak kilometara udaljenosti od Mafre. Ericeira je specifična kako po arhitekturi tako i mjesnom životu. Zimi Atlantski ocean nije pogodan za plovidbu i ribolov zbog hladnoće mora, vjetrova velike snage i valova. Valovi znaju dosegnuti i do 10 metara. Čuo sam priču o lokalnom svjetioniku kojega su valovi jednostavno razbili i sada na moru strši beživotno kamenje bez ikakve svrhe. Tužna sudbina svjetionika koji je do nedavno usmjeravao brodove i osiguravao im sigurnu plovidbu, no nada uvijek postoji pa ga možda i obnove u prijašnjem sjaju. Prišao sam obali i osjetio pijesak pod nogama, potom sam se umio u hladnom Atlantiku i počeo razmišljati o moru, o sebi i  trenutku u kojem se nalazim.

Lisabon

Što se ne smije propustiti pogledati u Lisabonu:

1. Jeronimitski samostan (portugalski: Mosteiro dos Jerónimos)
2. Statua kralja José I (Praça da Figueira)
3. Toranj Belém
4. dizalo Santa Justa
5. Praça do Comércio
6. Castelo de São Jorge
7. Rua Augusta
8. Oceanarium
9. Ponte Vasco da Gama
10. Monument to the Discoveries

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Putujem i pišem