Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Virkas

Traganje za smislom u neemotivnom dijalogu

  Marina Mađarević           24.02.2024.         1717 pogleda
Traganje za smislom u neemotivnom dijalogu

Da u današnjim predstavama, kao u antičkim dramama, postoji uloga kora, vjerujem da bi se u istom pojavili stihovi koji bi svjedočili da će, zasvijetli li ili zazvoni nečiji mobilni uređaj u publici tijekom predstave, u svijetu umrijeti jedan kazalištarac ili će neka od Muza baciti drvlje i kamenje na publiku. U tom duhu, kako bi se sačuvali i jedni i drugi, bilo bi dobro gasiti mobilne uređaje prilikom ulaska u hram kazališne umjetnosti.

S obzirom na to da je antika utihnula, ali njezin doprinos kazalištu svejedno živi, potrebno je govoriti o magiji dramske umjetnosti. U petak, 23. veljače, dvadeseti je Virkas obilježila predstava „Kad svijeće dogore“ nastala u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Teatra Erato 2021. godine.

Predstava je oblikovana prema romanu Sandora Maria i adaptaciji Christophera Hamptona, uz prijevod Veronike Kordić te režiju Branka Ivande. U ovoj poprilično statičnoj predstavi zaigrali su Siniša Popović (bogati vojnik Henrik), Goran Grgić (Henrikov siromašniji prijatelj Konrad koji se vraća iz Londona) i Iva Mihalić (koja igra ulogu erotičnoga snoviđenja ili prikaze mrtve Krisztine, Henrikove supruge i Konradove ljubavnice, kao i ulogu opatički prekrivene Neni, Henrikove dadilje). Scenografija Andree Lipej pridonosi nedinamičnosti koju tek povremeno pozitivno narušavaju svjetla i zvuk grmljavine.

Budući da je tekst koji dijaloški izmjenjuju dvojica prijatelja poprilično složen i kognitivno zahtjevan, bilo bi dobro da se pojavi više vizualno primamljivih ideja kojima bi se testirala koncentracija gledatelja (prvenstveno vidna i slušna osjetila). Također, primjetna je određena nedosljednost. Primjerice, sceni ne odgovara informacija da je portret/slika pokojne žene uklonjen, a istovremeno gledatelj na pozornici jasno vidi veliki portret žene koja neodoljivo nalikuje Krisztini koja klizi scenom.

Nejasan je i odnos ove dvojice „jaraca na brvnu“ koji se nakon više od dvadeset godina ponovno susreću kako bi lamentirali o svom odnosu, nimalo emotivnom prijateljstvu, financijskom stanju, pokušaju ubojstva, krađi žene, uništavanju obitelji i ljudskosti koju rješavaju bijegom, šutnjom i nagađanjem o mogućim razlozima zašto su im životi oblikovani na načine na koje su se oblikovali gubitkom voljene žene (je li uopće bila voljena ili je bila simbol posjedovanja za Henrika i simbol nadmoći za Konrada?). Također, ženska uloga svodi se samo na statiranje, gotovo pa ulogu rekvizita, dok je ženski lik (njegovi postupci) realiziraniji u rečenici, u Henrikovom patetičnom prisjećanju na pokojnu suprugu.

Što se dogodi kad svijeće dogore? Nestane svjetla, nastupi tama, a izdaja, toksičnost odnosa, ponovni emocionalno neangažirani bijeg i pretpostavka smrti praćene gromovima dovedu do jedinoga mogućega epiloga – hajde, baš onoga posuđenoga iz antike s početka: „Bud' razborit! – prvi i prvi je sreće / To zahtjev, a ničim o bogove nemoj / Da ogriješiš dušu! / A velike riječi / O hvastavih ljudi udarci znadu / Baš veliki stići / I pod starost nauče trijeznima biti.“

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas