I sindikat visokog obrazovanja traži veće plaće u svom sektoru
Štromar ne isključuje mogućnost prijevremenih izbora, ali vjeruje i u dogovor Vlade i sindikata
Mediji i mentalno zdravlje: Trivijalizacija dovodi do click-baitova na uznemirujuće sadržaje
Sabor: Hrvatska kroz razvojnu pomoć najviše pomagala jugoistočnu Europu i BiH
Sabor: Hrvatska kroz razvojnu pomoć najviše pomagala jugoistočnu Europu i BiH
Sinčić: Hrvatsku očekuje kolaps svih sustava
U osnovnim školama štrajka 89, a u srednjim 85 posto zaposlenih

Tomislav Čadež o predstavi Komšiluk naglavaček: Banalna adaptacija priprostog teksta u kojoj se samo viče. Sve je u predstavi tobože, osim gledatelja koji sve to prate


  Virkas           Tomislav Čadeš/Jutarnji list           24.02.2019.         1509 pogleda
Tomislav Čadež o predstavi Komšiluk naglavaček: Banalna adaptacija priprostog teksta u kojoj se samo viče. Sve je u predstavi tobože, osim gledatelja koji sve to prate

Redatelj Dario Harjaček naglasio je sve slabosti priprostoga teksta pa glumci u ovoj koprodukciji karlovačkog Zorin doma i Kazališta Virovitica neugodno viču cijelo vrijeme, predstavljajući likove beznačajne i tupe. I ne znam gdje se krije apsurd u ovome tekstu iz 2003., kad je apsurdno već ono što bi trebalo biti kao realistično - piše Tomsilav Čadež u Jutarnjem listu.

Mijo Pavelko u tom Komšiluku naglavačke igra 64-godišnjeg policijskog pozornika, koji će se baciti kroz prozor zato što mora u mirovinu, i još ga u nju tjera sin, inspektor policijski, pošto je ćaća očito nešto zabrljao. E sad, ni redatelj Harjaček, ni spisateljica Mitrović niti kritičar Čadež nikad nisu i nikad neće sresti 64-godišnjeg pozornika, jer takav naprosto ne postoji. Policajci imaju beneficiran staž i jasnu liniju napredovanja. Sa 64 godine nitko nije u službi kao pozornik i neće biti sve valjda dok nam za kojih stotinu godina narod ne ostari toliko da i neće biti mlađih za takve poslove.

U nizu od šest produljenih skečeva s dva ili tri lika kraj je uvijek izvjestan: netko će se baciti kroz prozor. Hiću se uglavnom zato što spisateljica ne zna što bi s njima. Osim nepostojećeg policajca, tu je i nepostojeći brak. Neki čovac vraća se iz Njemačke ženi (nije ga bilo pet godina) ali je ne zatekne jer je ona prodala njihov stan, udala se za drugoga i rodila još jedno dijete. E sad, ako računamo da su dvadeset godina u braku, posve je nemoguće da se ona sama, mimo njega, razvede, proda stan, zajedničku imovinu, pa ne bilo njega i stotinu godina iz Njemačke, a ne samo pet, koliko ženicu nije vidio. I taj se čovac dakako baci kroz prozor, ali tek nakon što maltretira ženu koju je u stanu zatekao te joj ubije kanarinca. Osim kanarinca, tijekom ove dvosatne zmešancije dakako najviše stradaju upravo malobrojni ženski likovi: neki pitiespiovac (koji je sanjao da je Srbin) dakako bije ženu, a treća žena u skečevima pak je nepokretna u kolicima nakon prometne nesreće, a njezin brat vuče je pozornicom kao vreću prije nego što baci kroz prozor lika koji ju je unesrećio. A i tog lika prije toga naganja da legne na nju.

Još je tu i neki doktor kojega nezadovoljan, invalidan pacijent prebije, dakle premda je napola paraliziran, a potom ga i gurne kroz prozor. Svi zajedno neprestano nemjereno prostače, psuju, grebu, vrište i sve to skupa sliči na amatersku priredbu, grubih obrisa i nepametnih rješenja.

Glumci se pate s jednoznačnošću vlastitih uloga, za svakoga smjesta znamo koga predstavlja i što ga muči, pa se tu i nema što glumiti, osim glumiti da glumiš nekakvu glumu te vikati i vikati.

Draško Zidar igra Bosanca Hukliju (ni takvo ime ne postoji, ali nema veze, vjerojatno je namjerno izmišljeno) kao svojevrsnog pripovjedača (koji se prvi bacio s nebodera u kojem teče radnja) te svira i pjeva nekakve “duševne” melodije i ponavlja kao mantru izreku “Bog dao, Bog uzeo!”, što je ujedno i jedina zamišljena dramaturgija ovoga rada od gotovo dva sata, zamornog i banalnog. Glume dakle virovitički i karlovački glumci, a nemam što o njima reći dakle osim da se muče i da ih valja nabrojati: Blanka Bart, Igor Golub, Vlasta Golub, Goran Koši, Sara Lustig, Mijo Pavelko, Antun Vrbenski, Goran Vučko, Draško Zidar, Peđa Gvozdić, Vanja Gvozdić, Nino Pavleković i Goran Glavač.

Ako već moram nekoga što se kaže apostrofirati, onda je to Nino Pavleković, u ulozi brata unesrećene one djevojke, koji jedini nekako uspijeva igrati prije riječi, pa znaš da nešto u njemu kuha, ali ne znaš što. Drugog glumačka suspensa u predstavi nisam uočio.

Scena Vesne Režić napola je realistična, a napola jednostavno prazna, a općenito ružna dok su kostimi Morane Petrov maštovitiji ali i oni djeluju naivno u cijelom kontekstu. Općenito, predstava je tobože apsurdna, tobože realistična i sve je u njoj tobože osim gledatelja koji sve to prate.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: