«Narodu treba kruha, a jadnoj izmoždenoj inteligenciji morala» (Fr. Potočnjak)
Da je zloba ljudska svojstvenost, koja će da potraje, dok bude ljudi, sigurno je. Ona ne izgiba. Tek uvijek nove krilatice izbacuje u novo polje razornoga svoga «rada». Matora i stara u živovanju ljudskog roda, predstavlja nam se najradje ipak stalno u novoj formi. To vrijedi osobito za današnji naš život. Nu sva sreća, da je, napose u narodno-gospodarstvenom pogledu, taj današnji život suviše ozbiljan i sudbonosan, a da se ne bi odmah razgalila i glavna značajka zlobnika: vanredna upravo bedastoća. «Po plodovima ćete ih upoznati». Zlobnike po bedastoći, kao i brbljavce po svestrano stalnoj neplodnoj praznini.
Svakom je domaćem čovjeku prilično poznata prošlost Virovitice. Znade se to, koji su i kakovi proroci usrećivali Viroviticu sa vječnim dragocjenim svojim «ja». Taj vječni «ja» prednjačio je svemu, izbijao posvud. Sila toga «ja» bila je tako golema, kad se povukoše ti silni «ja-i», jer više nije bilo mnogo za izmuzivati za ličnu ili familijarnu korist, da je sve obnevidilo od tih sjajnih «ja» i uopće se nije ništa vidjelo, jer stvarno nije ništa ni ostalo. Nigdje ništa. Sjaj svesilnih Virovitičkih «ja-ova» je prošao, a kako se općenito dobro i za stalne opće korisne uredbe nije brinuo nitko, nije iza tih «ja-ova» ni ostalo ništa.
Iz dogodi se čudo nevidjeno. Iz toga ništa postade «grad» Virovitica trebajuć da bude nešto.
Pa sad, kad je tako, i kad se u toj Virovitici snadjoše ljudi, domaći sinovi, da dignu, da stvore «grad», zapravo da spase Viroviticu ponajpače od gospodarske propasti i poniženja, da stvore uvjete opstanka i života, opravdanja «grada» i napretka pojaviše se opet otvoreno i potajno stare sablasti: podvaljivanja i zlobe današnjih jadnih, sitničavih «ja». Pojaviše se po gdje koji u Virovitici, a upravo dirljivo i izvan nje. U bezimenoj larfi stalno patentovanih naših «horvackih» patriota.
To sudeć po svirepom njihovom laganju i opadavanju. Zapjevaše, već otrcanu staru onu pjesmu o «varanju naroda» i t d.
Nu prošla su vremena. Sve se mijenja. I Virovitički narod osobito u to današnje teško vrieme uvidja, što znači i kud vodi domaće neimanje i mrtvilo. Osobito, «gradski» ništa, i da stalno isprsivanje «veličine» pojedinaca uz opći nered i nazadak vode u propast.
Virovitički narod stoga odbija od sebe licumerne opadavače i lašce, koji se meštarski isprsivaju svojim «sveznanjem» i patentovanim patriotizmom, a za narod u istinu ne umiju i ne mare izvesti ništa.
Virovitički je narod sit brbljanja. Virovitički narod traži i onakove prilike, da se u uredjenoj svojoj općini može da posveti nesmetanom i uspješnom naprednom gospodarstvenom radu svojem. Virovitički narod odbija budalastu premudrost tudjih piskarala i neznalica. Narod ne varaju muževi iz naroda i domaći sinovi, jer se zavjetovaše, da će pomoći rodnom svome gradu i narodu.
Narod varaju licimjeri naduveni sebičnjaci, koji će stalno da napunjaju gladne svoje burge u mutnom. Trutovi i neznalice pod krinkom patentovanih patriota i savjetnika, a u istinu farizeji i politički hohštapleri.
Da nitko ne nasjedne takvim ništarijama! Narodu treba da u miru i redu zaradjuje kruha.
Virovitičan, 5.veljače 1928.
Foto:www.virovtica.com
