Kolumna Priroda društva Davora Suhana, Portal Moja Rijeka
Stabilno i čvrsto prijateljstvo običnih ljudi različite nacionalnosti i vjere, uvijek je stup prijateljskih odnosa dvaju naroda i njihovih država. Što nas je više onih koji se slažemo, manje je onih kojima se ratuje. Zaslužuju li naši srpski prijatelji čuti uživo hrvatsku pjesmu, onako iz duše, kao što im je dala naša velika Tereza, koja je hrabro “preplivala” Drinu, pogazivši obećanje dano u afektu na zgarištu vlastitog obiteljskog doma – obećanje koje bi u takvim (ne)prilikama dao i sam sv. Petar, prije nego mu se prosvijetlilo!?
Gostovanje hrvatskih umjetnika na koncertnim pozornicama u gradovima Srbije, mahom iz kruga popularne glazbene scene, i poslije toliko godina od svršetka Domovinskog rata još uvijek ostaje tema koja puni novinske stupce. A odluka o pristanku na gostovanje ovisi o tome za čega se naši estradnjaci, ajmo reći – drže.
Jedni se, tako, drže principa, drugi se drže svoje vjere, treći se drže onoga što im kažu velečasni, četvrtima se živo fućka za sve. Idemo vidjeti tko je od njih normalan!?
Princip radi principa
Princip koji proizlazi iz samog principa, obično je slabovidan i zna jako zavarati. Na prvi pogled (kada promatramo principijelnu osobu) čini se da je riječ o čvrstom o karakteru, ali to je krivi vrijednosni dojam. Principijelnost proizlazi iz stava, koji ovisi o načinu gledanja i onome što čovjek vidi. Tako su jedni vidjeli ljude koji bacaju cviječe na tenkove koji su išli pucat na Hrvatsku, dok su neki drugi vidjeli one koji su odbili uči u ratne mašine.
E sad, je li normalan onaj tko je odbio pjevat u Srbiji radi onih koji su likovali ili onaj tko je pristao pjevat radi onih koji su se usprotivili ratnom pohodu? Mislim, princip je isti, u pitanju su nijanse – kao sposobnost razlučivanja bitnih sastavnih dijelova jednog događaja koji, u principu, čine istu cjelinu.
Kojem pogledu se onda bolje prikloniti?
Mislim da će svatko normalan prihvatiti da je nekako normalnije pristati i propjevati na materinjem hrvatskom jeziku, na sred zemlje Srbije, za srce i dušu onih normalnih. A oni koji su žarili i palili, ako hoće neka slušaju – ako neće ne moraju.
Princip po principu vjere.
Vjera je unutarnji stav, privrženost vrijednostima i načelima koji proizlaze iz poimanja apsolutne istine. Oni koji se drže temeljnih principa svoje vjere, nemaju nikakvih problema. Njima je ljubav i oprost u krvi i oni se ponašaju sasvim normalno, kao da rata nikada nije ni bilo. Dakle, oni su svi, u principu, isto normalni.
Princip koji proizlazi iz onoga što kažu velečasni.
Ovaj princip je, u principu, neutralan. Jer velečasni o tome uglavnom šute. Oni o gostovanju hrvatskih pjevača po gradovima Srbije nemaju vlastiti stav. Ne može im nitko reći da su PROTIV, ali nema ni dokaza da su ZA. E sad, je li to normalno ili nenormalno, nećemo suditi – neka ostane za Sudnji za dan.
Princip po principu: “živo mi se fućka”.
Ovo je čisti, destilirani, duhovni princip. Oni koje nimalo ne dira to što selo priča, ostaju svoji u dobru i zlu – najbliži svojoj dobroćudnoj ljudskoj prirodi kakvu su donijeli na svijet dok su bili bebe. Oni, u principu, i ne vide granice…njima se živo fućka za Srbe i Hrvate, za većine i manjine, njihove i naše; oko sebe vide samo ljude. Sve koje, u principu, poznam po tom principu, su potpuno normalni.
To su dakle četiri temeljna principa po kojima svi hrvatski estradni umjetnici, u principu, donose svoje odluke i sami sebe svrstavaju u jednu od tri osnovne nacionalne klase: lud, zbunjen, normalan.
Ljudi to uglavnom ne primjećuju, jer se i u školama o tome pogrešno uči. Uče se samo principi, a ne uči se, u principu, kako ispravno gledati – kako promatrati i koje vrijednosti uočavati.
Kada slušamo našu povijest, ispada da smo svi luđaci. A naravno da nismo. Sve ovisi o tome tko gleda i čija gledišta se zapisuju.
Kapetan Mark Holi, časnik kanadskog bataljuna mirovnih snaga UN-a (roman Bolero), vidi to ovako:
“Što ću reći svojim znancima i prijateljima, svojim sugrađanima, jednoga dana kada se vratim u Kanadu, kada budu htjeli da im pričam o istini u Bosni? Koju ću im istinu ispričati?…O kojim ljudima ću im govoriti? Uostalom, o kakvoj će istini pričati povijest, učiteljica života? Na kojoj će istini odgajati buduće generacije? Onoj koja svjedoči o mržnji i razdoru ili onoj koja svjedoči o ljubavi i bratstvu? …Hoće li srpska djeca učiti da je njihov vojnik poginuo jer su ga izmasakrirali Bošnjaci – ili učiti da je od iste ruke ubijen bošnjački vojnik koji je branio srpskog vojnika od svojih pomahnitalih suboraca? Hoće li hrvatska djeca saznati istinu o hrvatskoj obitelji koju su iz njihova grada protjerali njihovi susjedi Srbi – ili saznati priču o srpskoj obitelji koja je spasila svoje susjede Hrvate?… Jer, sve je istina!..Razlika je samo ta što jedna istina svjedoči kroz činjenice o nepodijeljenoj, neposvađanoj i nikada zaraćenoj Zemlji, a druga na temelju onih suprotnih. Jedna promiče vrline, a druga potiče na osvetu. Jedna izgrađuje mir, a druga priziva novo zlo… “
Ajmo konačno svi biti normalni!... Stvar je, u principu, samo u pogledu – iz kojega stvaramo zaključke i donosimo sudove.
