Je li moguće da se vrtići ne mijenjaju? Jest, na svu sreću, ako su u njihovoj suštini blagonaklonost, razumijevanje, kreativnost i zaigranost koje su potrebne današnjim klincima, kao što su trebale i nama kad smo bili mali.
Marina je sa svojom vrtićkom grupom bila u igraonici na Zagrebačkom velesajmu. Tamo je cijeli jedan paviljon pretvoren u igraonicu s tapeciranim spravama, toboganima, trampolinima, bazenima kuglica, malim tunelima strave i sličnim veseljima. Mame s više djece, koje tu češće svraćaju, rekle su mi da je to jedno od rijetkih mjesta na kojima mogu u miru sjesti, piti kavu i prelistati novine, dok se dijete na sigurnom igra. Tate pak radije zauzmu stolove s lego kockicama i uživaju više nego njihovi klinci. Marina i ja već smo se dogovorile da ćemo dovesti i našeg tatu da se tu igra.
Svakako moram preporučiti - dolazite li s (malom) djecom u Zagreb, ne propustite igraonice. Nisu to turističke znamenitosti da ih neizostavno treba posjetiti, već više od toga - mjesta koja će pomoći da i vama i djeci zamorni shopping ili cjelodnevni boravak u Zagrebu prođe ugodnije. Dobre igraonice imaju prodajni centri Kaptol-centar, King-Cross Jankomir i Mercator u Vukovarskoj, a ako dijete želi, tu ga možete i ostaviti na sat ili dva da ga zabavljaju voditelji igraonice. Njemu će to biti nezaboravan doživljaj, a vi ćete uhvatiti malo slobodnog vremena da optrčite dućane koji vas zanimaju. Ipak prije nego što se uputite, telefonom provjerite radno vrijeme. Odnedavno su, naime, shopping centrima počeli ograničavati radno vrijeme, kako bi nas, ovce, valjda nedjeljom preusmjerili u crkve. Sve to navodno od puste brige da se ne odamo prijetećem konzumerizmu. Ali kad ćemo si nešto nabaviti ako ne subotom i nedjeljom, ako preko tjedna radimo od jutra do sutra, pa čak ni svaki vikend nemamo slobodan!
Dječje igraonice jedna su od rijetkih vrsta zabave koja je još pristupačna i nama prosječnog džepa. Za 20 kuna može se «kupiti» od jedan do čak tri sata pedagoški isplanirane i sigurne igre. Iako i u svijetu igračaka vrijede zakoni nadmetanja između «marki» i skupih modela, u predškolskoj dobi društveno raslojavanje još nije tako izrazito, a kao mama jedne 5-godišnjakinje, nadam se da ni neće biti barem dok ne navrši deset godina. Najbolja je zabava još uvijek tamo gdje je najviše djece, pa elitizam u vrtićima zasad još nema šanse.
Elitne standarde za vrtićku dob trebali bi nuditi privatni vrtići, ali nisam primjetila njihove izrazitije prednosti, iako bi ih, s obzirom na triput višu cijenu od gradskih, trebali imati. U gradskim vrtićima, naime, nema mjesta za svu djecu, pa je sve više privatnih, koji se hvale da imaju manje grupe – i to je uglavnom najvažnija osobina koja ih razlikuje od gradskih. Gradski vrtići zasad održavaju vrlo visok standard zdrave prehrane, tjelovježbe, prostora u zatvorenom ili na otvorenom, kreativnih igara i slobodnih aktivnosti, tako da privatni teško mogu ponuditi mnogo više. Triput viša cijena možda je opravdana u vrtićima sa specijaliziranim programima stranih jezika ili pak u onima s alternativnim pedagoškim metodama (waldorfski ili Montessori), ali o njima premalo znam da bih se usudila ocjenjivati ih.
Marina ide u vrtić najbliži našoj zgradi. Nismo ga izabrali ni po čemu drugom, pa pretpostavljam da je u solidnom prosjeku i njime smo zadovoljni. To je nelijepa zgrada, izgrađena početkom sedamdesetih, kad i cijelo naselje, ali ima ograđeno dvorište sa spravama i travom, što ni mnogi privatni vrtići nemaju. Izbor «vrtić ili teta» pao je kad je Marina navršila godinu dana, a ja sam se poslije porodiljnog morala vratiti na posao. Marina je bila jaka i veselila se djeci, pa smo odlučili pokušati s jaslicama. Nisam se pokolebala ni kad su mi rekli da u jaslicama «bolje prođu bebe koje same znaju jesti». Nije još bila prohodala, ali jesti je znala. Iz tih prvih jaslica ponekad se vraćala upaljene guze jer tete nisu pedantno mijenjale pelene i na svakoj slici iz te faze lice joj je ozbiljno i bez smiješka. Ali osim toga, sve je prošlo bez većih trauma. Ili mi se barem tako čini jer Marina tada nije znala govoriti.
U drugom vrtiću Marinu je dočekala teta Branka i pomogla u odvikavanju od pelene – nikad neću zaboraviti dan kad mi je rekla «sutra donesite gaće» - a budući da stanuje u našoj zgradi, danas je dočekuje poslije vrtića kad ja ne stignem do pet. Tako smo došli do treće, pa četvrte godine, kad se klinci počinju družiti i birati si prijatelje, počele su stizati pozivnice za proslave rođendana i sad svaki dan ide u vrtić nestrpljivo očekujući nove doživljaje.
I eto me napokon na početku – nedavno su, dakle, bili u igraonici na Velesajmu. Marina je bila oduševljena jer je bio Jakov iz susjedne grupe. Jedna od teta rekla mi je da je Jakov pravi srcolomac jer su sve djevojčice zaljubljene u njega i da je to važno za njihov razvoj. «Primjećujem na sebi, kako zbog toga što mi to tada nije bilo dopušteno, i danas osjećam nesigurnost,» povjerila mi se. «Niste jedina», htjela sam je utješiti, pa sam klimnula glavom s razumijevanjem.
I tete su bile oduševljene jumbo igraonicom - a one su prve išle isprobati sprave, kaže Marina. Isplatilo se otići tamo i opet će, kažu. Nakon toga djeca će spavati kao bebe, a zimi, kad je kišno, treba im da se negdje iskaču i izluduju. Eto, tako se danas u vrtićima brinu o djeci. Iako nema velesajamske igraonice, vjerujem da je slično i u Virovitici i u bilo kojem manjem gradu. Tete koje rade u vrtićima vole svoj posao, maštovite su i znaju kako mališanima programirati dan.
Kad usporedim današnje vrtiće s onima s kraja šezdesetih godina, u koje je išla moja generacija, ne čini mi se da su naša djeca u velikoj prednosti. Možda bi, doduše, netko drugi zaključio drukčije. I danas čujem mame koje se bune da se djeci u vrtiću daje previše bombona između obroka, da se ne peru zubi prije popodnevnog spavanja ili da su tete prečesto mrzovoljne. Uvijek, dakako, ima kritičara. Meni se čini da je mojoj kćeri u vrtiću dobro i lijepo, kao što je i meni bilo lijepo u onom starom virovitičkom vrtiću pored parka. Svojoj Marini mogu samo poželjeti da joj slični doživljaji obilježe djetinjstvo. Je li moguće da se vrtići s godinama - štoviše, desetljećima - ne mijenjaju? Jest, na svu sreću, ako su u njihovoj suštini ona blagonaklonost, razumijevanje, kreativnost i zaigranost koje su bile potrebne nama onda, kao što trebaju i klincima danas.
Ne znam za koje je namjene građena ona lijepa, ružičasta zgrada starog vrtića pored našeg virovitičkog parka, ali čula sam da je prenamijenjena i da nije više vrtić. Danas sigurno ima prikladnijih zgrada, ali šteta što se oko te kuće na rubu parka više ne igraju djeca. Uvijek kad bih je gledala kasnije, već kao đak, djelovala mi je poput kućice iz bajke, baš za djecu, onako ružičasta, s prostranim zelenim dvorištem u kojem su ljuljačke, penjaljke , tobogan i mali bazen za igranje šiki-piki-mede, dok je otraga romantična terasa, okružena ružama, koje se nisu smjele brati (probala ja, pa dobila po turu!). Iznutra, u ono vrijeme kuća je imala prostrane sobe visokog stropa, čvrst parket, male zahode s noćnim posudama i zidane peći na drva, koje je ujutro, prije nego što bi stigli prvi ranoranioci, ložila teta Grozda.
Za današnje pojmove, podrumska blagovaonica s dugačim stolovima bez stolnjaka i limeni tanjuri sa žlicama, bili su kao iz «sivog doma», ali tada to nismo primjećivali. Najvažnije je da klopa nije bila loša. U našoj kući čak se jedno vrijeme ozbiljno raspravljalo kuha li bolje mama ili teta Desa u vrtiću. Jer kuharica teta Desa, krupna teta s punđom, kuhala je s voljom za nas malce i svaki dan bi kroz dugački podrumski hodnik brzala noseći veliki lonac s varivom i vičući «vroooće», pa smo joj se mi klinci micali s puta. Popodne bi, poslije pranja suđa, ona i teta Grozda u kuhinji pile kavu, često držeći u krilu nekoga od nas.
Za ručkom smo morali uvijek sve pojesti, što mene, bucmastu, nije posebno smetalo, osim kad su za ručak bili makaroni sa sirom i šećerom, što mi nikako nije išlo u tek. Nadam se da je taj pedagoški pristup «moraš sve pojesti» u međuvremenu napušten.
U sobama smo imali kockice – iako možda nisu bile lego – imali smo pastele, drvene i vodene boje, papir za zamatanje koji su tete rezale na komade za crtanje, preparirane životinje, kutak za djevojčice s lutkama – u kojem se nismo smjele prečesto igrati – i klavir, za koji bi teta Silva ponekad sjela kako bismo zajedno zapjevali «Ja sam ptica crna, a žut mi je nos...». Ponekad bi tete donijele i projektor, pa bismo u mraku gledali crtiće – naš hit je bio «Plesna haljina žutog maslačka», a ne «Madagascar» - a ujesen smo, baš kao i današnja djeca, skupljali lišće i divili se strašnoj glavi od bundeve.
Bilo je i u našem vrtiću Jakova, dakako. U srednjoj vrtićkoj grupi nama curama sviđao se jedan Damir, zatim jedan Robert... Izgleda da su nam se najviše sviđali baš oni koji su nas najmanje primjećivali. Zato su nam naše kockice bile prva šminka kojom smo se uljepšavale, a toga će se sigurno sjetiti i Karmenka Majdak, s kojom sam razmjenjivala savjete «zašto on mene uopće ne primjećuje». Smijem li onda danas Marini ijednu riječ reći zbog Jakova?!
U vrtić sam počela ići u srednju grupu, pa u predškolsku i školsku, jer tada je u sobi «školskih» bio organiziran boravak do četvrtog razreda. Mijenjale su se tete, ali od svih njih najdraža nam je i najvažnija ostala baš legendarna teta Silva Ivanušić. Osim što je znala svirati klavir, imala je i crveno nalakirane nokte - što je nama djevojčicama bilo jako lijepo - učila nas je izrezivati pahuljice od papira koje bismo zatim lijepili na prozore i, svi smo se u tome slagali, po našim dječjim kriterijima, bila je dobra. Kako smo znali da je dobra? Vjerojatno po tome što je znala čučnuti do nas kad bismo joj imali nešto reći, ozbiljno nam je odgovarala na pitanja koja smo joj postavljali, a obraćala nam se kao ravnopravnima, a ne svisoka glumeći strogost, niti tepajući nam kao da smo bebe.
«Ne radi suhim kistom», upozoravala nas je teta Silva šetajući između naših stolova kad smo počeli slikati vodenim bojama i time je našem mrljanju davala značaj pravog «rada». Malo se kojeg proljeća ne sjetim kako je njezin sin Vitko prvog dana proljeća dolazio u vrtić u kratkim hlačama i po tome je bio pravi frajer. Eto, takvim se stvarima u vrtiću demonstrirao prestiž!
Vjerojatno je tako i danas – što vrijedi skupi logo onima koji ne znaju čitati. Tek kasnije shvatila sam koliko je teta Silva bila jedinstvena, koliko su rijetke tete u vrtiću koje znaju svirati klavir i koliko je za nas male bilo važno da to vidimo i poželimo naučiti.
Nisam, doduše, poželjela naučiti svirati klavir, ali često poželim biti teta u vrtiću. Gledam ih kako im je ugodno i toplo okruženima mališanima u njihovim vrtićkim sobama, kako odijevaju široke kute-pregače s velikim džepovima, sjedaju na pod među klince i čitaju im priče, uče pjesmice ili izrađuju zajedno čizmu Svetog Nikole. I igraju se tako – cijeli život!
