Postoje situacije u kojima i odrasla osoba teško dolazi do stručne pomoći. Novinarima se, primjerice, dogodi da stručnjaku pošalju poruku, dogovore susret i razgovor, a onda od dogovora ne bude ništa. Bez objašnjenja. Razlozi mogu biti različiti i ne treba ih unaprijed tražiti u nečijoj nezainteresiranosti. Ali takva situacija otvara jednostavno pitanje: ako odrasloj osobi nije uvijek lako doći do pomoći, kako je tek djetetu koje brine o bolesnom roditelju, braći ili sestrama?
Premda struka napreduje, put od znanja do konkretne pomoći često nije jednostavan. Upravo na to upozorava psihologinja i psihoterapeutkinja dr. Gordana Buljan Flander. Govoreći o položaju djece koja žive u teškim obiteljskim okolnostima, a ujedno nose i težak teret odgovornosti brige za cijelu obitelj, ističe da stručnjaci ne bi trebali ostati samo na savjetovanju djeteta kako da se lakše nosi s problemom, niti se povući onda kad treba ostati hrabar: „Zadatak nas stručnjaka jest povezati različite dijelove sustava kako bi se djetetu doista pomoglo – tako da netko, kada je potrebno, doslovno preuzme brigu o njemu“.
To je možda i najvažnija poruka kada govorimo o maloljetnim njegovateljima: nije dovoljno prepoznati problem. Potrebno je organizirati pomoć.
POVEZATI ONO ŠTO JE DANAS RAZDVOJENO
Kristina Urbanc, psihologinja koja je u Hrvatskoj među prvima upozorila na problem maloljetnih njegovatelja, također ističe važnost timskog rada stručnjaka.
U praksi to znači da dijete ne bi smjelo biti prepušteno tome da samo pronađe put između škole, zdravstvenog i socijalnog sustava. Netko mora povezati informacije, stručnjake i usluge.
Buljan Flander kao primjer navodi skandinavske zemlje, gdje se nakon prepoznavanja problema kod djeteta određuje osoba koja koordinira pomoć i povezuje različite stručnjake. Oni zajedno prate situaciju i traže rješenje, umjesto da svaka služba problem promatra samo iz svog kuta.
Upravo takav pristup može biti presudan za maloljetnog njegovatelja. Jer dijete ne treba još jednu instituciju kojoj će morati objašnjavati svoju situaciju, nego odrasle koji će međusobno razgovarati i preuzeti dio tereta.
POMOĆ OBITELJI ZNAČI POMOĆ DJETETU
„Maloljetnim njegovateljima zapravo treba odrasla osoba koja će preuzeti sve one poslove i obaveze koje treba odrađivati roditelj, a on ih ne može zbog svog zdravlja ili invaliditeta. Treba im vrlo jasna i konkretna podrška i pomoć“, kaže prof. Sandra Matošina Borbaš, upraviteljica Područne službe Obiteljskog centra u Virovitici.
To je važno jer se pomoć djetetu ne može odvojiti od pomoći njegovoj obitelji. Ako je roditelj bolestan, ima invaliditet ili se zbog drugih razloga ne može brinuti o svakodnevnim obvezama, dio tih obveza vrlo često preuzima dijete.
Pravobraniteljica za djecu zato upozorava na potrebu razvijanja programa pomoći obiteljima – od pomoći u kući i osobnih asistenata do dostupnih kulturnih, sportskih i obrazovnih sadržaja. Takve bi usluge, ističe, trebale biti dostupne bez obzira na to u kojem dijelu Hrvatske dijete živi. Jer pomoć maloljetnom njegovatelju ne mora uvijek izgledati kao psihološko savjetovanje. Ponekad je najbolji oblik pomoći jednostavno – maknuti dio tereta s njegovih leđa.
ŠKOLA MOŽE PROBLEM OTKRITI PRVA
U prepoznavanju problema važnu ulogu mogu imati pedijatri, nastavnici, susjedi i rodbina. No škola je posebno važna jer dijete ondje gotovo svakodnevno provodi velik dio vremena.
Nastavnici mogu primijetiti promjene u ponašanju, umor, izostanke, pad koncentracije ili probleme u izvršavanju školskih obveza. To samo po sebi ne znači da je dijete maloljetni njegovatelj, ali može biti razlog za pitanje što se događa kod kuće.
Buljan Flander smatra da bi i školska medicina mogla imati važnu ulogu – nenametljivim pitanjima o djetetovim obiteljskim okolnostima i obvezama. Istodobno upozorava da je sustav socijalne skrbi opterećen i da pojedini postupci mogu trajati predugo.
ŠTO MOŽEMO NAUČITI OD DRUGIH?
Iskustva drugih zemalja pokazuju da se problem može rješavati cjelovitije.
U Norveškoj zdravstveni djelatnici imaju obvezu utvrditi ima li osoba s teškom bolešću maloljetnu djecu ili braću i sestre kojima su potrebne informacije i podrška. Zdravstvene ustanove pritom imaju i posebno određene osobe zadužene za koordinaciju takve pomoći.
U Danskoj se u preporukama zdravstvenim djelatnicima posebno naglašava potreba da se djeci i mladima čiji roditelj ili brat/ sestra imaju tešku bolest pruži podrška i da ih se u aktivnosti uključuje u skladu s njihovom dobi, razvojem, željama i mogućnostima.
Važno je i ono što pokazuju istraživanja. Norveško istraživanje provedeno na više od 40.000 mladih odraslih osoba u dobi od 18 do 25 godina pokazalo je da je 5,5 posto ispitanika imalo iskustvo pružanja skrbi članu obitelji. Oni koji su imali takve obveze češće su prijavljivali probleme s mentalnim zdravljem, nesanicu i tjelesne tegobe, a veći broj sati provedenih u skrbi bio je povezan s lošijim pokazateljima zdravlja.
Iako se ti podaci ne mogu izravno prenijeti na maloljetnu djecu, oni pokazuju koliko dugotrajna skrb za člana obitelji može utjecati na život mladih ljudi.
TKO POVEZUJE SVE DIJELOVE ?
Maloljetni njegovatelji ne trebaju sažaljenje. Trebaju sustav koji će ih vidjeti na vrijeme.
Treba ih prepoznati u školi, zdravstvenom sustavu i lokalnoj zajednici. Treba pomoći roditelju kojem je pomoć potrebna. Treba omogućiti usluge koje će smanjiti teret obitelji. I, prije svega, treba odrediti tko će povezati sve te dijelove.
Možda je zato odgovor na pitanje koje se provlači kroz cijeli ovaj serijal jednostavniji nego što se čini: Tko će brinuti o djetetu koje brine o drugima? Ne još jedan obrazac. Ne još jedna adresa. Nego odrasla osoba i sustav koji će, kada je potrebno, doista preuzeti dio njegova tereta.
