Civili su pobijeni, kuće spaljene i opljačkane, ova zemlja osramoćena – nikakva presuda neće to promijeniti. Zato je neprimjereno organizirati masovne skupove potpore osuđenicima u Haagu, naročito kada to čini Katolička crkva. Jer, tko će žalovati za ubijenima? Tko će njih tješiti? Ili će im mahanje zastavama opet utjerati strah u kosti? Želimo li ili ne zemlju u kojoj će se kaznena djela kažnjavati, a građani imati pravo na mir i sigurnost?
Crkva i braniteljske udruge istodobno, gotovo zajedno, organiziraju mise i okupljanja u crkvama i na trgovima. U Zagrebu će izricanje pravomoćne presude biti javno prenošeno na Trgu bana Jelačića, kao prije godinu i pol. Skup je za petak sazvan na šibenskome mostu, u Kninu će dan ranije biti procesija i misa. Hina je prenijela izjavu predstavnika jedne braniteljske udruge koji je rekao kako »nažalost, i 2012. ponovo moramo napuniti trg da bi obranili Lijepu našu«.
To je izmišljotina. Nitko 2012. ne mora braniti Lijepu našu. Štoviše, nikada ona nije bila zaštićena kao danas: članica NATO-a, uskoro članica EU. Toga ne bi bilo da nisu provedena važna suđenja za ratne zločine, uključujući i suđenje Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. Da su zločini poslije Oluje kažnjeni ranije, nijedan od njih ne bi morao u Haag. Da je Tuđman Gotovini dopustio razgovor s haškim istražiteljima, ne bi možda bio ni optužen. Da nije četiri godine bježao, suđenje bi već završilo. Ali nije. Hrvatska sama, bez pritiska izvana, nije iskoristila nijednu od bezbrojnih mogućnosti da sama dokaže kako je u stanju kazniti očite ratne zločine, od kojih su neki počinjeni i dva mjeseca nakon što su borbe prestale.
Zato je nemoralno tvrditi da će okupljanja svjedočiti istinu. U najbolju ruku, samo njezin dio: da se zemlja branila. Ali istina je i to – nije Haški sud trebao da bi se to znalo – da su, kako piše u sažetku presude, »neki pripadnici hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva imali zajednički cilj trajnog uklanjanja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine upotrebom sile ili prijetnjom silom, što je predstavljalo i uključivalo deportaciju, prisilno premještanje i progon putem uvođenja restriktivnih i diskriminacijskih mjera, protupravnih napada na civile i civilne objekte, deportacija i prisilnog premještanja«. Jesu li Gotovina i Markač među tim »nekim pripadnicima«? Da, možda i nisu.
Moguće je čak da će biti nepravedno osuđeni. I najbolji sud može pogriješiti.
No uvjerenje da su nepravedno osuđeni – koje tek ima biti dokazano – ne smije služiti kao zavjesa za ono što se uistinu dogodilo. Hrvatska se mogla – i morala – dostojanstveno osloboditi, a nije. Haško je suđenje posljedica namjernog odbacivanja te mogućnosti. Ako su Gotovina i Markač žrtve tog odbacivanja, nisu ni jedine, ni najteže. Okupljati se u znak solidarnosti s njima licemjerno je – licemjerno prema njima, ali neizmjerno više prema onima koji bez potrebe, i bez suosjećanja, leže pod zemljom.
