Je li sada uopće vrijeme za riječi, ili je Tišina ta jedina riječ koja pogađa u srž smisla ovog trenutka, i općenito – samog života. Možda je to i jedina riječ koja uopće postoji sa smislom, dok se ostatak vremena rasipa na milijun izgovorenih glasova koje opterećuju našu svakodnevicu čistim besmislicama, u pokušaju i nadi da joj udahnemo vlastiti – ljudski smisao.
Puste vizije, želje, maštanja i snovi…A onda, u treptaju vremena, sve se rasprsne kao mjehur od sapunice, nemilosrdnim ubodom sudbine koja te natjera da se povučeš negdje duboko u sebe i počineš na mjestu gdje vlada samo tišina…djelić transcendentalne Istine u kojem ne postoji više ništa iz vanjskog svijeta. Ni misao ni osjećaj, ni slika ni zvuk…Samo postojani blaženi mir na čistini praznog uma u kojem su donedavno jurili bezglavo naši zajednički ljudski životi.
Krivnja, optužbe, odgovornost, ostavke?…Ne!…u ovome trenutku ne osjećam potrebu za mišljenjem ničijeg suda… Ionako sam umoran od svijeta koji svojom galamom stvaraju ljudi. Barem na jedan dan ne želim biti sa njima.
Umjesto glasnih riječi…sada mi je draža Tišina.
