Morski turizam i ljudi koji od njega zarađuju je aktivan samo nekoliko mjeseci u godini, pa bi po toj premisi ljudi koji od njega žive u tih nekoliko mjeseci trebali dati sve od sebe da se „naoružaju" za ostatak godine. Iz daleka, perspektive moje Slavonije, sve se činilo da se tako i radi, oglasi turističkih agencija pjevaju hvalospjeve, hoteli prikazuju najbolje slike, čak i ljudi koji zovu u morske avanture iz daleka govore da nema toga što nisu spremni učiniti za vas ako ih posjetite. No, nedavno sam otkrila i pravu stranu priče, u kojoj je sliku oslikanu iz daleka zadržalo samo naše najljepše more i poneki sezonac koji stvarno daje sve od sebe.
Premijerka Jadranka Kosor je tokom nedavnih zaboravljenih prosvjeda izrazila brigu za turističku sezonu zbog prosvjednika koji ruše ugled Hrvatske, no moje je mišljenje da prosvjedi nemaju nikakvog presudnog utjecaja na odaziv turista na Jadran. Jedan razlog zbog čega se turistički kapaciteti ne ispunjavaju sam pronašla u nedavnoj posjeti Dalmaciji.
Putovali smo u grupi od nas šezdesetak, većinom trinaestogodišnjaka i desetak odraslih, zbog toga smo morali tražiti smještaj u hotelu, a ne u privatnom smještaju, pa zbog toga moja kritika pada na vlasnike velikih objekata, ne na one privatnih kuća ili apartmana. Mislim da se oni ipak više trude ugoditi gostima jer njihova daljnja posjeta ovisi o dojmu. Vlasnici velikih objekata ne mare za zadovoljstvo grupa, jer su grupe koje se mogu pozvati na ljetovanje beskonačne i najčešće jednokratne.
Prvo nezadovoljstvo nas je dočekalo odmah po dolasku na otok Čiovo, pred vilu „Paula", u kojoj smo prema ugovoru trebali odsjesti. No, kada smo se iskrcali iz autobusa sa ogromnim putnim torbama, jedna žena je sa stepenica vile vikala koji odrasli sa kojom skupinom tinejdžera idu za njom, a koji čekaju da se vrati da je prate do trećeg objekta. Nitko nije uspio dobiti objašnjenje zašto smo mi klepsali desetak minuta na jednu stranu, a druga grupa na drugu stranu u dva odvojena objekta naziva „Vila Mihaela" i „Tenis". Tu opet dolazi do jednog pitanja, a to je: „Tko autorizira da se neki objekt nazove vilom?" Dok je u ugovoru bila obećana klima i dvosobne sobe sa TV-om, kupaonicom i balkonom, u stvarnosti niti jedan uvjet nije svima u potpunosti bio ostvaren.
Na kraju prvog dana smo saznali razlog u nekoliko priča raznih osoba zašto je naša jedna grupa bila razdvojena u dva objekta koji nisu navedeni u ugovoru - zbog toga jer je prijašnja grupa napravila štetu u vili „Paula" pa je vlasnik odlučio preventivno reagirati i oštetiti nedužne.
Drugo nezadovoljstvo smo osjetili kada smo se okupili na večeri u vili „Pauli" kamo smo iz drugih objekata hodali tri puta na dan. To nezadovoljstvo smatram najvećim nedostatkom našeg turizma, a to je odnos osoblja prema gostima. Svi smo čuli izreku:"Gost je uvijek u pravu.", no očito ovi zaposlenici nisu, ili su je odlučili zanemariti, što zbog prkosa, što zbog lijenosti što zbog činjenice da su novci već na njihovom računu i mišljenja da ljubaznost ne utječe na njihovu zaradu. Odnos osoblja ilustrira jedan razgovor u kojem smo određivali vrijeme doručka, ručka i večere. U tom razgovoru nas je konobarica pitala kada želimo klepsati u vilu „Paulu" na objede, mi smo se međusobno dogovorili da to bude u 9.00 sati, 14.00 sati i 19.30 sati (jer daleko je noć i vrijeme spavanja, pa da djeca ne ostanu gladna)- na našu odluku nas je pljusnuo konobaričin uzvik:"Pa neću ja raditi cijeli dan!"- te je odredila večeru za 18.30 sati. Takav stav nas je pratio do kraja od skoro cijelog osoblja, izuzev par pristojnih.
Ostala nezadovoljstva smatram minornim u odnosu na prethodno, a ona su: isto jelo za sve bez obzira na to da li je netko dijabetičar, vegetarijanac ili što drugo, sok koji je ofarbana zašećerena voda, raspodjela pola litrenih bokala na šestero ljudi - tj. dvije čaše na šest ljudi, laganje u reklami o udaljenosti plaže (200 m je u prijevodu 2000 m), te zadnji, plaćeni dan iseljavanje iz soba u 10.00 sati ujutro dok je prijevoz za domove u 16.00 sati. Žao mi je što nisam slikala djecu na cesti kako sjede na putnim torbama čekajući sate da prođu.
U ovakvoj situaciji tužba je presporo rješenje, pa rješenja nema. Može se ostati i uživati u moru i suncu koje neće razočarati, a zažmiriti na ostale dijelove turizma; ili odmah otići put doma autobusom uz vožnju deset sati i tražiti naknadno povrat novca- što je riskantno.
I tako izgleda naš turizam, kao i hrvatski mentalitet, svi pokušavaju odgonetnuti zašto nema pun potencijal, a nitko se ne potrudi skuhati ili zatražiti od nekoga da im skuha ono što bi htjeli jesti.
