Kada pomislim na politiku uvijek me obuzme neki ružni osjećaj, sjetim se svih pokvarenih igrica ljudi koji se trenutno i koji su se u prošlosti bavili politikom; to je vjerojatno i prva pomisao koja padne na pamet većini stanovništva. No, kada se sjetim zašto je politika nastala i čime bi se trebala baviti (pošto nas ima toliko mnogo trebala bi nam olakšavati izražavanje i primjenu želja cjelokupnog naroda) nekako shvatim, prelazeći preko čvoruga nastalih prljanjem koncepta iste, da je politika na lošem glasu jer su je pojedinci (čitaj: ljudi) sami doveli do toga iskorištavanjem iste u osobne svrhe, a ne u one za koje je namijenjena, te se polako počelo razvijati uopćeno mišljenje kako u politiku ulaze ljudi koji žele zaraditi.
Zbog toga, vjerujem, svaki pošten građanin koji bi htio sudjelovati u oporavljanju države ustukne pred prilikom da ulazi u tu igru zbog straha da ne izgubi svoju vjerodostojnost samim tim pokretom. No, pitam se, da li je moguće pomoći nešto promijeniti neulaskom u politiku, ostajanjem na istom mjestu, obavljanjem svojeg posla što je najbolje moguće, pokušavanjem osvješćivanja ljudi do kojih se može doći nekim pisanjem i argumentiranjem stavova, i na kraju, izlaskom na ulice u znak protesta? Sigurna sam da može, ali na maloj razini; no, ako bi se takav način utjecanja na poboljšanje širio, POLAKO bi uspjeli promijeniti možda čak i politiku i ljude koji se njome bave. Naglašavam riječ polako jer sam pojedinac (ovisno kako koji, ali generalno) nema neki veliki utjecaj, te njegov doseg nije širok i promjene koje može uzrokovati su minimalne. Što je ipak više od nikakve radnje i dostojno je poštovanja u današnje vrijeme kada se dosta ljudi boji izraziti ono što zapravo misle i osjećaju.
I tako, dolazimo do opcije ulaska u politiku, što uzimam s rezervom, ali priznajem da je najbrži i najefikasniji način utjecaja na poboljšanje situacije, ako se nađe prikladna stranka koja se slaže s uvjerenjima osobe koja želi pomoći u pozitivnim promjenama i ako se u toj stranci nalaze ljudi koji mogu uliti povjerenje da će se ozbiljno raditi na najbitnijim problemima bez gledanja na osobnu zaradu. Jer, kao što kažem, u politiku se ovih dana ne ide za zaraditi nego za krvavo raditi. Nadam se da su toga svjesni svi koji žele doći na vlast jer inače će se razočarati i tako će država patiti jer nisu spremni priložiti „rintanje" za dobrobit drugih, bez velike plaće.
Još jedna činjenica je ta da kod nas postoje dvije velike sukobljene stranke, svi znamo koje su, i još sto drugih, između kojih ljudi koji žele promjenu sada biraju. Činjenica je također da se tim biranjem rasipaju glasovi i smanjuje mogućnost za tom promjenom koju traže. Možda je rješenje u velikoj koaliciji stranaka i saveza jer, po riječima Don Ivana Grubišića, sve stranke su kao sijamski blizanci, pa prema tome ne bi bilo teško pronaći neki zajednički program kojemu teži većina glasača, te time spriječiti rasipanje glasova i omogućiti treću opciju i željenu promjenu.
Kao iz Ratova zvijezda, kažu neki dan iz vladajuće stranke: „Imperija uzvraća udarac!", pa onda možemo i naučiti iz filma, jedini način da se Imperija pobjedi je ujedinjavanje snaga i odgovaranje na poziv da se uđe u borbu, kao što je pozivu odgovorio i Luke Skywalker. Možemo li od politike napraviti ono što se od nje na početku željelo postići - da se radi po glasu naroda? Možemo, ako u nju gurnemo narod. Trebamo li odgovoriti pozivu da pomognemo da se glas naroda čuje? Naravno da trebamo! Naposljetku, što se još loše desiti može? Luke Skywalker nije mogao puno pomoći od kuće, odgovorio je na poziv iako je mislio da sila u njemu nije dovoljno jaka; učimo na bajkama, one su tu da prenesu poruku, sila je jaka u nama, samo trebamo odlučiti hoćemo li je koristiti za dobro ili zlo. Prigovarati za situaciju u kojoj se nalazimo možemo jedino ako smo sigurni da smo napravili sve što možemo da situaciju oblikujemo u onakvu kakvu želimo.
