Ljudi danas puno vremena provode u razmišljanju, što je prvi znak da je ljudski rod zašao u slijepu ulicu, izabravši pogrešan put - ili, bolje rečeno, pogrešan DAR. Naime, ako je čovjek doista rođen na sliku Božju, onda njegov najveći božji dar nije sposobnost da MISLI, nego da SLUŠA. Ne u smislu da se bude poslušan, nego posvećen i predan daru slušanja.
Ovo uvjerenje usadilo mi se u glavu davnih dana - kao nesuđenom mladom ministrantu - još iz vremena socijalističkog vjeronauka, kada je smisao kršćanskog odgoja po duhovnom programu ondašnje katoličke Crkve bilo shvatiti što govori Isus, a ne Franjo Tuđman.
Povod da ga se spomenem i danas je prošlotjedni kratki intervju sa Vesnom Krmpotić, dat portalu Moja Rijeka, neposredno uoči riječke promocije njene nove knjige "Portret Majke Indije", kojom je ova vrsna hrvatska književnica - pjesnikinja, prozna spisateljica, antologičarka i prevoditeljica - dosegnula fascinantnu brojku od 108. objavljenih naslova. Ako tome pridodamo još sedamdesetak autorskih radova (zbirki pjesama, drama, studija...) koji se nalaze u rukopisu, onda je suvišno govoriti o kakvoj plodonosnoj autorici je riječ.
- "Je l' postoji neka tajna, otkud toliko knjiga u Vama?" - glasilo je novinarsko pitanje.
- "Meni to nije tajna...Pišem kao olovka...ne kao netko tko stvara, koji razmišlja, koji važe, nego kao netko kome se diktira." - odgovorila je Vesna.
Drugim riječima, ona SLUŠA...i TO što "čuje" pretvara u djelo. Na isti način stvarao je i Tagora - po istom principu stvarju svi veliki umjetnici.
U našim školama (osim onim Waldorfskim) tom se aspektu umjetničkog rada, na žalost, ne posvećuje dovoljna pažnja. Mozak se koristi za pamćenje umjetnikovih djela, umjesto obuke o načinu kako umjetnik stvara. A to je prava šteta, jer ista praksa može se primijeniti na svaku vrstu čovjekovog stvaralaštva, kao alat koristan u potrazi za svakom vrstom rješenja. Stvar je samo u sposobnosti slušanja.
Čovjek je danas potpuno zatomio ovaj dar, što ga čini nesposobnim da održi vlastiti mir. Bučne saborske rasprave tipičan su primjer pravih posljedica ovog hendikepa. Bez obzira na visok stupanj formalnog obrazovanja gotovo svih zastupnika, državni parlament od prvoga dana samostalne Hrvatske živi i djeluje kao skup poprilično netolerantnih ljudi, dviju ili više suprotstavljenih strana, koji međusobno slabo komuniciraju - jer ne znaju slušati. To je i osnovni razlog zašto jedan drugoga slabo razumiju.
Ista je slika i u biračkom skupu izvan sabornice. Svi nešto mislimo i skloni smo razmišljati na glas da nas svi čuju, ali mišljenje drugih dočekujemo sa zviždukom, poslije čega slijedi replika praćena zviždukom sa suprotne strane. Jednako se ponašaju i vjernici i ateisti.
Ova ružna navika nepogrešivo nas vodi u besmislene podjela, ratne i mirnodopske sukobe. Stoga bi prakticiranje umjetničke disciplina slušanja trebala postati temeljna zadaća odgoja u školskim klupama. Neki to zovu kontemplacijom, neki meditacijom. Ali postoji jedna meni puno draža riječ koju upravo Vesna Krmpotić često koristi kao domaći naziv za ovu vještinu - TIHOVANJE.
Metoda je sasvim jednostavna. Nema nikakvog razmišljanja. Postoji samo bivanje i postojanje u blaženoj tišini koja osluškuje samu sebe. Treba samo BITI, sam sa sobom, bez briga i pitanja. Ili, kako je to jednom lijepo zapisala Vesna:
Budi kao onaj oblačić nad pustinjom, sto je cijeloga sebe izlio na brežuljčić pijeska. Taj brežuljčić pijeska tvoja je zemlja. Kapi kiše tvoje su riječi. Cvijet, koji će odatle niknuti vise nije tvoja briga: ni kad će, ni gdje će, ni dokle će cvasti...
Budi oblačić, koji skita i ne pita.
