„Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, tehnički premijer Vlade Tihomir Orešković i predsjednik Sabora Željko Reiner nisu danas došli na proslavu Dana antifašističke borbe, ali su, vidjeli ste, poslali svoje izaslanike. Opravdali su se zauzetošću, a ja se nadam da su tim neodgodivim poslovima danas učinili velike stvari za hrvatsku državu i sve naše građane. Nemam što više komentirati, a mislim da je cijeloj hrvatskoj javnosti sve jasno“, za Indeks je izjavio Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SAB)
I dok cijela pobjednička Europa slavi dane svoje antifašističke borbe na način kakav i priliči pobjednicima – ponosno i glasno, uz masovne povorke, vojne orkestre i svečane fanfare – nekada najsnažniji antifašistički pokret otpora u tada cijeloj okupiranoj Europi, naš hrvatski, tone polako u zaborav, jer hrvatska država danas ga se spominje sa šapatom, obilježavajući te herojske dane ponosa i slave u najvećoj tišini. Ova gluha, tiha tradicija, nastavljena je i ove godine. Kako se za ubuduće spasiti takve neugodnosti?
Ovo pitanje muči mnoge naše građane kojima je stalo da nas povijest ne zaboravi. A da nam zbilja više nije ugodno ne treba trošiti puno riječi. Dovoljno je samo sabrati packe strane diplomacije i sažeti ostale umjetničke dojmove. Ugledni europski intelektualci već su nas počeli ogovarat da smo prešli na drugu stranu, dok nam bivši vojni saveznici, zabrinuti za naš poljuljani partizanski moral, šalju diplomatsku školsku misiju, koja u protokolarnoj diskreciji, dirigentima i članovima državnog zbora, drži poučni sat iz povijesti.
Sadržaj lekcije nije poznat javnosti, samo se čini da bi se isti scenarij mogao ponoviti, jer sudeći po novom akademskom ispadu ministra kulture i nedolasku državnog vrha na središnju proslavu u memorijalnom spomen-parku Brezovica, nedvojbeno zaslužujemo popravni.
No, realno gledano, nitko nam ne može pomoći ako si ne pomognemo sami – pitanje je samo kako pomiriti ljudske sudbine (ne ideologije), i kojem resornom ministarstvu povjeriti ulogu medijatora?
Po logici stvari trebalo bi poći tragom zapovjedne odgovornosti, što u prvi plan stavlja ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Dvadeset šest godina zapostavljanja stručnih rasprava, pogrešnih odluka i druženja s krivim učiteljima, dovoljan su razlog za jedan radikalni zaokret u smjeru alternativnih rješenja do potpune stabilizacije odnosa u društvu, razdvojenog ekstremnim navijačkim skupinama različitog podrijetla – po strankama i sportskim dresovima, ideologiji i vjeri, babama i stričevima.
Očito je da u takvoj zagađenoj atmosferi nema puno prostora za ozbiljne i razumne političke manevre, te je u cilju zajedničkog privođenja cijelog državnog vrha na svečanepartizanske (čitaj antifašističke) proslave potrebno pribjeći lukavstvu.
Kao zemlja zbunjenih i dezorijentiranih đaka, u danima posrnule sportske i političke kulture, mogli bismo posegnuti za jednim veoma pragmatičnim ograničeno kontroliranim socijalno-psihološkim eksperimentom – spajanju Dana antifašističke borbe i dana borbe za sportska odličja u jedinstveni nacionali događaj.
To je jedini način da se cijeli državni vrh, na najvišoj razini, okupi na mjestu gdje se slavi slavna hrvatska povijest i odaje počast žrtvama fašizma, bez ikakve bojazni da im druga strana biračkog tijela zamjeri.
Preživjelim partizanima i mladim antifašistima biti će drago da ih konačno, sve zajedno, ponovo vide na strani pobjednika, a pred onim drugima se uvijek mogu opravdati da su došli samo na utakmicu.
Ako sutra prođemo Portugal, možda nas već takva sjajna popravna prilika čeka u četvrtfinalu Eura 2016? Stvari samo treba uskladiti s Uefom, da nam u slučaju paljenja baklji ne odmjeri novu kaznu igranja bez publike, jer tada smo ponovo na istom. Takve sablasno prazne proslave imamo i danas.
Smrt fašizmu, sloboda narodu!
