Na kraju se ekipi Thompson posrećilo. Nakon početne skromne igre u grupnoj fazi prijetilo je ispadanje iz borbe za medalju. U nastavku turnira su uslijedile povrede i izostanak ponajboljih igrača. Zabrane „prigodnog“ navijanja i nesklonost sudaca. Kao da se sve urotilo protiv.
No, onda, božjom rukom vođena ( i čudnim rasporedom grupa koji je trebao pogodovati domaćinu) stigla je pravda. Za Thompsona je navijao gotovo cijeli rukometni kolektiv. Nadahnuta svlačionica je znojavih mišića iz svih grla bodrila svog šampiona. I Vlada se oglasila. I Sabor. I vrhovni graditelj. Svi su se ujedinili u skandiranju liku i djelu centru reprezentacije. .
I prije završnih utakmica proslavlja se pobjeda. Već je organiziran doček, bina gotovo postavljena, zastave ispeglane, razglas podebljan. Grla, iz kojih će se veličati kratkotrajna državica, znate koja, već su podmazana.
Ovdje nije riječ o pjesmi. Nije ni o pjevaču. Nije ni o navijanju. Nije ni o rukometu. Nije ni o medalji.
Isključivo se radi i politici. O nastavku podgrijavanja već ukiseljenog gulaša koji vlast servira u nedostaku smislene strategije razvoja, istinskih reformi i ulaganja za dobrobit svojih građana.
Sirova i surova je to borba za prevlast.
Primitivan način loženja kao zamjena za istinsko domoljublje.
Igračima želimo pobjedu.
Sve ostalo je poraz.
