Zar je dovoljno »dati izjavu« protiv govora mržnje Glasnovićeva tipa? To svjesno, pomno stilizirano verbalno divljaštvo, koje nije daleko od otvorenog programa pogroma, valja prokazati do mjere u kojoj će njegov zagovaratelj, pa i oni koji su ga izabrali, shvatiti da moraju prestati jer društvo takav govor odbacuje, kao što odbacuje svaki drugi zločin. Valja primijeniti zakonitu i nenasilnu, ali učinkovitu sankciju koja će glasnovićevce navesti da prestanu, možda se čak i postide vlastite žudnje za nasiljem. Valja razumjeti da se u ovakvim slučajevima čak i zgražanje – kad je pristojno i odmjereno – pretvara u pokriće za divljački govor mržnje, već i time što s njim polemizira, kao što se polemizira sa svakom drugom prihvatljivom tezom s kojom se ne slažemo.
Jer, Glasnovićev govor mržnje nije nikakva teza, on nije političko mišljenje s kojim se možemo ne slagati, ali o njemu možemo argumentirati. Ne, takav je govor naprosto otvoreni poziv na samovoljno nasilje. A ako demokracija dopušta pozivanje na nasilje kakvo je 24. rujna na Facebooku objavio saborski zastupnik Željko Glasnović, ona otvara put ukidanja sebe same i dokidanja zaštite za sve građane. »Toleriranje netolerancije opasna je bolest hrvatskoga društva« – tako je to, jezgrovito i točno, ovih dana sažeo Milorad Pupovac.
Istina, mnogi su reagirali. Pristojna građanska javnost nedvosmisleno se zgrozila; pokrenuta je, među ostalim, i peticija da se Glasnoviću oduzme saborski mandat, što jest dobronamjerno, ali je neobaviješteno, protivno demokratskim pravilima, i zato beznadno jalovo. U tome i jest problem – verbalne osude ne dobacuju dokud bi trebale. Jer ne mislimo valjda da je Glasnović svoju hrpu slova ispustio zato da ne razljuti građanstvo? Upravo obrnuto: što se demokratska javnost više zgraža, njegov je uspjeh veći. Govor mržnje i računa na mlaka verbaliziranja, on ih žudi i provocira, jer zna da pristojnost i demokracija protiv njega nemaju učinkovita alata. Protonacističke provokacije i čine se zato da isprovociraju građansku buku bez učinka, i time pošalju dvije poruke: da je građanstvo zapravo jalovo, jer protiv nasilništva ovakve vrste nema učinkovitoga oružja; i da smo »mi« – »mi«, glasnovićevci, »mi«, birači i birani, »mi« potencijalni nasilnici, »mi« koji snujemo društvo nasilja i samovolje – da smo »mi«, dakle, ovdje, na pravim mjestima, i da imamo utjecaj.
Jer, Željko Glasnović saborski je zastupnik. Štiti ga saborski imunitet, dobrodošao demokratski institut smišljen – kakvog li zloslutnog paradoksa! – da parlamentarce štiti kada zagovaraju slobodu nasuprot političkih moćnika. Zbog toga ne postoji institucionalni način da Glasnović odgovara za govor mržnje – mandat mu nitko ne može oduzeti, četiri godine je u Saboru, a poslije toga sve će vjerojatno kazneno zastarjeti.
Postoje, međutim, zakoniti načini koje ne provode institucije nego ljudi – a takvi su, u društvima koja drže do ljudskoga dostojanstva i odgovornosti, možda i učinkovitiji. Uostalom, i jeftiniji su – njihova cijena odgovara vrijednosti Glasnovićevih riječi. Koliko koštaju pokvarena jaja? Koliko trule rajčice? Koliko crna, koliko crvena boja? Možete li zamisliti Glasnovića komunista – lica i kose crvenih od temeljne boje, kako ulazi u Sabor, ljut kao ris, pa već smišlja novi fejsbuk post? Ili Glasnovića ustašu, crn k'o Francetić od glave do pete, crna mu sijede obojila, a on maršira u Sabor, sve ne znajuć' dal' da pjeva il' da bježi? Nenasilni prosvjed takve vrste nikome ne čini ništa nažao, ali ponižava one koji se usuđuju, zloupotrebljavajući demokraciju, prijetiti ljudima.
I još nešto, nipošto manje važno: saborski zastupnici takve bi morali izolirati. Morali bi im, svi zajedno, pokazati da govorom mržnje same sebe čine nedodirljivima. Ne smije političar prijateljevati s pronositeljem mržnje. Krajnji je čas da Sabor prestane biti mrijestilište licemjerja: neobična ali demokratski shvatljiva praksa da se politički protivnici iz sabornice, u saborskome kafiću promeću u srdačne kolege i prijatelje, ne bi se smjela odnositi na sve: oni koji zastrašujućim prijetnjama razaraju parlamentarizam, ne bi smjeli uživati u blagodatima parlamentarne igre – oni iz nje moraju biti izolirani. Željko Glasnović, naprosto, morao bi postati parija hrvatske politike – zastupnici koji ga srdačno tapšu po leđima, sugerirajući kako se »samo malo zaigrao«, postaju sudionici onoga što govori. No način kojim je »novi«, »centristički« HDZ dočekao protustudentski ispad ne ohrabruje da će se to uistinu i dogoditi: Plenković je promrmljao nešto o »neprimjerenosti«, a nije još odbačena ni mogućnost da Glasnović podrži njegovu vladu. Plenković mora znati: s Glasnovićem, badava mu predstava.
